Fraza "iskorijeniti mito i korupciju" ukorijenila se u javnom govoru. Nema tog političara, intelektualca i društveno odgovornog građanina koji "iskorjenjivanje mita i korupcije" ne smatra ključnim korakom prema svijetloj europskoj budućnosti ovog našeg komadića planeta koji se naziva Hrvatska. Čovjek ne bi vjerovao, al' čak se i članovi HDZ-a njome služe.
Stvar je posložena ovako: EU nas ne želi primiti dok ne iskorijenimo mito i korupciju jer ne želi da joj se ponove Bugarska i Rumunjska, a mi bismo da nas primi šta prije, pa se sad moramo time pozabaviti. I zabavljamo se – ne prođe dan a da nas neka spektakularna afera ne bubne s televizije. I to sa svim zakonitostima žanra – spektakularno otkriće, onda javno zgražanje – kao, nismo imali pojma da to tako duboko seže, zatim promptna reakcija Uskoka koji već godinama o tome sve zna, ali im se negdje zagubila fascikla, a onda i šlag na tortu – zalizani tip u odijelu i kravati s idiličnih alpskih visova odskija ravno u Remetinac. Sutra sve iznova – nova afera, novi zalizanko, nova ćelija.
U ovoj idiličnoj slici postoji, naravno, cijeli niz problematičnih točaka. Do svega ovoga ne dolazi iz naše želje i potrebe da se obračunamo s korupcijom, nego zbog pritisaka izvana, ali to je već općepoznata i izlizana stvar. Tu je, zatim, i izvedba cijele stvari koja se odvija po drevnim hrvatskim navadama – nekakav Jozo i njegovi ljudi uvalit će Matu i njegove ljude, nakon čega će se Jozo isprofilirati kao veliki borac protiv korupcije, iako je do jučer Mati držao skale. A tu je i tragikomičan detalj – naša ključna institucija za borbu protiv korupcije zove se po drevnim pljačkašima brodova iz okolice Senja. Jer su oni, naravno, bili heroji, a ne zločinci.
Svršavanje na hapšenje Protege i ostalih menadžera
Uza sve ove probleme, tu je i onaj ključni – kad naš čovjek, Hrvat i katolik, koji je sinoć svršavao na hapšenje Žužula, Protege ili nekog trećeg "uspješnog hrvatskog menadžera", sutra ode na specijalistički pregled kod doktora, u općinu po izvadak iz zemljišnika, na sud da utuži susjeda čiji je pradjed sa svim potomcima uknjižen na njegov komad, ili, pak, na Zavod za zapošljavanje, učinit će mu se da se ovo iskorjenjivanje mita i korupcije događa samo na njegovoj, na kredit kupljenoj, plosnatoj televiziji i da se do korijenja mita i korupcije još uvijek nije do došlo. Svi znamo što se događa u tim čekaonicama – ulazi se po svim kriterijima osim po onom "tko je sljedeći". Pa je doktor primio nećakinju kumovog kolege, pa je referentica u općini primila brata od frizerkinog muža, a sudac tipa s kojim u slobodno vrijeme igra balote. Onih nekoliko jadnika koji čekaju pitanje: "Tko je sljedeći?", samo se pogledavaju između sebe, sliježu ramenima i tiho komentiraju: "To je kod nas normalno." Nitko da zaustavi ovog koji se progurao, posloži mu rodbinu, svece i domaće životinje u pozu iz Kama Sutre ili ga jednostavno zapita: "Kud ćeš ti?!" Šuti, trpi, čekaj i nadaj se."
Kanta boje Rudolpha Giulianija
Tko god je u životu vadio stablo iz zemlje, zna da se ključni dio tog procesa iskorjenjivanja, svodi upravo na to – čekanje i upornost. Rezanje gnjile krošnje najspektakularniji je i najlakši dio. Ali korijenje se nikad do kraja ne može izvaditi, mora se čekati minimalno pet godina da samo istrune i pri tom paziti da ne pusti mladicu i opet se spoji na sunce. Stručnjaci bi rekli – stvoriti pretpostavke da se truljenje dogodi samo po sebi.
Kako se to radi? Kad je Rudolph Giuliani krajem osamdesetih postao gradonačelnik New Yorka, morao se suočiti s uličnim kriminalom. Jedan od prvih njegovih koraka bilo je – pituravanje stanica podzemne. I to uporno i svakodnevno. Preko noći na zidovima osvanu grafiti, ujutro dođe ekipa i opitura. Uskoro su sitni krimosi shvatili da to više nije njihov teren i naprosto nestali iz podzemne. Jednostavno je stvorena atmosfera koja nije njihova.
Triput je triput
Ako je iskorjenjivanje mita i korupcije iskrena namjera našeg društva, onda bi krajnji cilj trebao biti da se u našim čekaonicama dogodi isto što i u njujorškoj podzemnoj – da se stvori atmosfera u kojoj nikom neće pasti na pamet krenuti preko reda i u kojoj oni jadnici koji čekaju neće više govoriti: "To je kod nas normalno", nego na neki način reagirati. Da bismo u tom uspjeli, potrebno je da se državne institucije i novinari počnu ponašati kao oni pituri iz njujorške podzemne – da reagiraju na svaku, i najmanju pojavu mita i korupcije, te je sasijeku prije nego se razgrana i spoji na sunce. Hoćemo li u tom uspjeti? Naravno da nećemo! Pa upravo nam je Bajić TREĆI PUT postao glavni državni odvjetnik.
