Svatko za sebe voli misliti da je poseban i da je zbog nekog određenog razloga donesen na ovaj svijet. Ako i sami još uvijek ne znaju zašto, nadaju se da će uskoro otkriti. Tješe se da nisu prosječni i da su sposobni od života napraviti nešto značajno.

Ima i onih koji misle da su to postigli, no u dubini duše su nezadovoljni. Ima i onih rijetkih koji imaju sve što žele i zadovoljni su svime postignutim. Ima i onih koji o apsolutno ničem navedenom uopće ne razmišljaju jer su im želje i mogućnosti ograničene pa su odustali. Ti potonji će rijetko sami sebi priznati da nisu sposobni i da ih se ovaj tekst ne tiče, jer svatko, ako ne drugom, onda barem sebi, želi dokazati da nije glup i da nije prosječan.

Mnogo se ljudi nalazi u onoj zlatnoj sredini, zahvaljujući svojoj povučenosti u sivilo života. Takav će u ovom životu vjerojatno mnogo lakše proći nego onaj tko čini kontrast na crnoj ili bijeloj podlozi.

'Takav se čovjek ničime posebno ne ističe, osim oznakama roda i spola, prosječan je i zato se dobro uklapa u svaki društveni ambijent. Nema mišljenje, samo opseg u svojoj kvantiteti, tako čineći najosjetljiviji instrument za mjerenje ideja javnog mnijenja. U dozvoljenom statističkom intervalu greške, taj Nit-Smrdi-Nit-Mirišljavac je razvio savršeni evolucijski mehanizam prilagođavanja na svaku situaciju. Njegova mimikrija je nepogriješiva u procjeni kako ostati skriven, odoljeti grabežljvcima i preživjeti u sjeni nečijeg talenta.  Zbog njega su ustanovljene mjerne jedinice morala, političke korektnosti i društvene prihvatljivosti. Obično ne razumije inteligentni humor, a redovito je površno pobožan ili obrazovan'.

U našim krajevima ga često zovu Pero Perić, Marko Markić ili Ivan Ivanić.

Za njega biti prosječan i nije neki problem, ponajviše iz razloga što toga nije svjestan. Njegov je mozak neprogramiran da misli, a u najboljem slučaju obavlja društveno korisne funkcije za koje dobiva nagradu, sićušnu plaćicu, koja ga čini sretnim jer 'u ovo dobra treba biti zadovoljan i malime'. Možda je i završio neki fakultet, ali to je napravio jer mu je netko rekao da mu treba diploma, ne zbog njegove želje da zaista nešto i nauči.

'Potčinjen je višim bićima (lošim šefovima, autoritativnim roditeljima) kao što je nekad rob bio potčinjen svom vlasniku. Iako je u međuvremenu subjekt dobio prividnu slobodu, on i dalje nije slobodan jer to ne želi biti. Jer onda previše ovisi sam o sebi. Mudar, ali zlobni čovjek je odavno shvatio kako se upravlja takvima – jednostavno mu se pruži nagrada koja utaži njegove prizemne želje, a zauzvrat mu oduzme želju da misli. A ako mu oduzmeš razlog da misli, on to nikada i neće činiti jer će mu biti lijepo tako kako je. Kad i nije najbolje, nije strašno jer može biti i gore, tako je barem čuo'.

Nije on čisti fikus, samo razmišlja na malo drugačiji način. Programiran je po modelu učenja i vrlo vjerojatno će znati da mora pospremiti prljave gaće s poda kuće prije nego mu se žena vrati jer će se ista naljutiti. Zna što reći da bi je barem prividno smirio, tako dobiva na vremenu. On zna što ga živcira i u koje situacije se ne bi ponovno dovodio. Problem je što nije ništa naučio iz njih pa često vlastite greške ponavlja, jer se nikada ne pita 'kako?' i 'zašto?' već prihvaća samo posljedice i da je to tako. Njemu je detaljnija analiza apstraktan pojam. Kada u nečemu ne uspije, on donese odluku da nikad više niti ne pokušava.

Prosječan 'Nit-Smrdi-Nit-Mirišljavac' nema jasno definiran stav ni prema čemu u životu, intertan je i pasivan. Zato ga ja najlakše i obrlatiti s par informacija kojima onda on barata, ne kopajući ništa dublje od toga. I onda takvi dobiju pravo glasa, uče svoju djecu krivome, unazađuju cijelo evolucijsko stablo. Samo se sjetim onih ljudi koji uporno zovu kvazi astrologe u 2 ujutro na TV-u te za cijenu od 8,99 kn po minuti poziva očekuju proricanje budućnosti, a na liniji ostanu niti deset sekundi jer je navala lakovjernih budalaša velika pa se protagonistica/protagonist kviza nema vremena posvetiti samo jednome.

Prosječan čovjek je ovca koja ide za karizmatičnim čobanom, pojavljivao se on u obliku gradonačelnika, predsjednika države ili predsjednika vijeća stanara zgrade u kojoj živi. Često bude zanesen euforičnim pseudopatriotizmom, ne toliko zbog svojih stavova nego što 'ekipa brije na to'. Dok on prokuži da mekeće na tuđi zov, prođe dobrih nekoliko godina. No, često se ta spoznaja ne dogodi nikada. Ili tek tada kada ostane gladan.

Postoji i onaj Gospodin Prosječni koji je presamopouzdan bez ikakvog pokrića pa je pritom bezobrazan i preko tuđih leđa gradi svoje mjesto pod suncem. Taj se bahatluk najčešće viđa, i to kod onih ljudi koji ne vide koliko su loši u nečemu, no svejedno se forsiraju i pritom postaju predmet sprdnje. Najgadnije je kad se takvi namnože do te mjere da kao korov prekriju plemenito bilje.

Biti prosječan nije grijeh. Neki su takvi rođenjem, pa nikad nisu postali bahati i prilično su benigni. Ima ih i u našim životima i vrlo su nam dragi, a i mi smo nekad prosječni. Izbjegnemo sto članaka na temu Kim Kardashian i njene guze, ali sto i prvi put pokleknemo.

Ili su naši djedovi i i bake bili prosječni, a roditelji su uspjeli u životu pa puno očekuju od nas, a mi smo nekako pod pritiskom i ostajemo prosječni. Ili su nam roditelji bili prosječni pa se mi moramo potruditi da ne postanemo. Ili smo mi prosječni pa je na našoj djeci da se istaknu. Uvijek neka od generacija ostaje zeznuta, što zbog gena, što zbog sreće i upornosti, ili pak nedostatka iste. Jbg, i to je život!

P.S. Sve ovo ide i ženski rod, da ne bi bilo!

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo  OVDJE ! Možete me pratiti i na mojoj službenoj  Facebook stranici 'Priče izTine' .