Ovotjedna tema mojeg tekstića trebala je biti o starim dušama, ali nekako je nisam osjećala. Krenula sam s tom tezom jer sam znala razmišljati kako zasigurno ispaštam u ovom jer sam bila loš čovjek u prošlom životu. Ako sam uopće bila čovjek. Možda sam bila komarac. Možda mi se sad osvećuju svi oni ljudi koje sam ispikala. Možda pretjerujem dok pričam o svojoj nesreći. Vrlo vjerojatno.
Voljela sam za sebe misliti da sam stara duša jer nekako imam osjećaj da sam presvjesna ovog svijeta i njegovih nelogičnosti, da mi nitko nije morao ranije ukazivati na neka ponašanja koja sam prvi put tada demonstrirala, ne učeći po modelu. Možda modelu kojeg sam već apsolvirala u prošlom životu.
Ipak, koliko god si sama nekako pokušala podići ego, ne bi ja bila ja da ga istovremeno i spustim. Da sam stara duša, bila bi mudrija i ne bi dopuštala da me ovaj život toliko mori i da ga toliko nespremna dočekujem.
Najveća nepravda ovog života je način na koji završava. Toliko ti vremena oduzme, a što dobiješ na kraju? Smrt! Ali neka si ti lijepo živio, tako si ljudi vole tepati.
Prevrtite si sad film i zamislite si da životni tijek kronološki ide ovako:
Prvo umreš, da se toga riješiš. Po mogućnosti od kratke i teške bolesti. Doznaš da ćeš umrijeti tjedan dana prije smrti, taman da se stigneš oprostiti sa svima koji su to zaslužili.
Onda ideš živjeti u starački dom iz kojeg te izbace jer si prezdrav i jer te tvoja obitelj voli i želi se brinuti o tebi i ne riješiti te se tako brzo.
Unuci te žicaju pare od penzije koje rado daješ da ti i dalje dolaze u posjet. Kasnije se igraš unucima koji su još djeca i ne gledaju te samo kao banku. Vole te, a najviše vole ogovarati mame i tate tebi.
Fast rewind. Dobiješ dijete koje ti je sreća najveća. Dobiješ ga čistom mukom jer si ga se prekasno sjetio imati pa je bilo rizično uopće pokušati ga dobiti. I to prije nego što si čitavo tinejdžerstvo i dvadesete proveo u strahu od trudnoće. Evenutalno se vjenčaš.
Napokon si priuštiš nešto skupo što si dugo želio. Počneš raditi i zadovoljan si. Pucaš jer kukaš kako ti je život na nuli već predugo vremena. Počneš raditi i nezadovoljan si jer te dovoljno ne cijene.
Piješ skoro svaki vikend, možda i u tjednu tek toliko mamuran dođeš na predavanje na faksu jer te ne zanima pola stvari koje tamo trkeljaju. Možda piješ zbog toga, a možda i zbog prvih pravih ljubavi za koje si mislio da će trajati zauvijek, ali eto, nisu.
Fast rewind. Ideš u srednju pa u osnovnu školu, ideš u vrtić, igraš se, nemaš nikakvih obaveza, gledaš svijet ružičastim očima. Postaneš beba pa provedeš devet mjeseci plutajući u luksuznom balončiću s centralnim grijanjem, saunom, dostavom u sobu serviranom na srebrnom pladnju i na kraju završiš kao orgazam svojih roditelja!
Hajmo se sad vratiti u realnost. Fast forward.
Pošto gore opisani razvoj događaja i nije moguć, donosim vam par kratkih savjeta koje me naučio George Costanza, ćelavi lik iz Seinfelda na kojeg se uvijek mogu pozvati kad me netko nazove ludom i neurotičnom. Da, to je samo lik iz serije, ali netko mu je morao pisati scenarij, tako da je taj mozgić onda jednako lud kao on i ja :)
Pa vam evo par savjeta kako lakše preživjeti ovaj ludi život u normalnoj kronologiji događaja:
1. Uvijek budi svoj.
2. Nije laž ako vjeruješ u nju...
3. ...Pogotovo ako te čini samopouzdanijim...
4. Prihvati svoje tijelo onakvim kakvo ono jest.
5. Ostani optimističan da će se stvari okrenuti u tvoju korist.
6. Ljubav pronađi na mjestima na kojima je nikada ne bi tražili.
7. Ponekad ipak moraš sebe staviti na prvo mjesto.
8. Biti svjestan samog sebe je bitno.
9. Ne moraš uvijek dijeliti sve sa svima.
10. I na kraju, sve stvari izgledaju bolje kad ih staviš u pravu perspektivu.
(via Buzzfeed)
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.