O depopulaciji i njenim posljedicama po tržište rada i mirovinski sustav, o nepostojanju registra stanovništva u Republici Hrvatskoj, o iseljavanju i (ne)poduzetim mjerama dosadašnjih vlada te onima koje najavljuje aktualna Vlada razgovarali smo s doc. dr. sc.Ivanom Čipinom s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
"HRVATSKA TRENUTNO IMA 4,1 MILIJUN STANOVNIKA"
Postoji li u RH registar stanovništva odnosno relevantni izvor podataka o tome koliko u ovom trenutku RH ima stanovnika i koliko ih godišnje gubi?
- Registar stanovništva je dugogodišnja želja hrvatskih demografa. Potreba za njime se posebno ističe u zadnje vrijeme kada imamo značajniju emigraciju nego što to službeni podaci pokazuju. No treba biti realan i reći da registar neće moći riješiti taj problem registracije iseljavanja. Gotovo sve zemlje EU, osim Irske, Francuske, Portugala, UK i Hrvatske imaju neku vrstu populacijskih registara (bilo centralnih ili lokalnih kao u Njemačkoj) koji su većinom pod ingerencijom ministarstva unutarnjih poslova i uglavnom služe u administrativne svrhe. No gotovo sve imaju manje ili veće probleme s nepotpunom registracijom iseljenih. Na razini EU već dugi niz godina se pokušava iznaći rješenje oko registracije migracija, no zadovoljavajućeg rješenja još uvijek nema. Treba naći način kako potaknuti ljude da se prijave/odjave kada mijenjaju mjesto stanovanja. U Hrvatskoj je prema Zakonu o prebivalištu, među ostalim, neprijavljivanje odlaska iz zemlje prekršaj koji se može kazniti novčanom kaznom do 5.000 kuna. Ne znam koliko se to u praksi primjenjuje.
Kako onda doći do koliko-toliko pouzdanih podataka o tome koliko Hrvatska danas ima stanovnika?
- U nedostatku centralnog registra stanovništva, Državni zavod za statistiku (DZS) se koristi parcijalnim registrima umrlih i živorođenih koje vode matični uredi, te evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova o prijavi/odjavi prebivališta koji je isto jedna vrsta registra. Na temelju tih podataka i zadnjeg popisa stanovništva iz 2011. koji služi kao baza, DZS svake godine procijeni broj stanovnika sa stanjem 30.6. (sredinom godine) i 31.12. (krajem godine). Na temelju preliminarnih rezultata DZS-a moje su procjene da Hrvatska trenutno ima oko 4,1 milijun stanovnika. To je za cca. 50.000 manje nego što će pokazati procjene DZS-a za kraj 2016. Hrvatska godišnje gubi oko 35.000 stanovnika (prosjek za 2015. i 2016.), no zbog evidentne podcijenjenosti emigracije iz Hrvatske, lani smo izgubili i više od 50.000 stanovnika. Za rješenje tzv. "populacije duhova" tj. podcijenjene emigracije i samim time precijenjenog broja stanovnika, morat ćemo nažalost čekati sljedeći popis stanovništva 2021. godine. Nakon njega napravit će se revizija procjena za 2010-te i vidjeti koji su bili stvarni razmjeri iseljavanja.
Koliko je, po Vama dostupnim podacima, Hrvatska izgubila stanovnika od ulaska u EU i koji su glavni uzroci depopulacije?
- Od ulaska u EU, od sredine 2013. pa do kraja 2016. najmanje 100.000 stanovnika. Od toga oko 45.000 zbog prirodnog pada, tj. većeg broja umrlih od živorođenih, i oko 55.000 zbog negativnog salda neto migracija tj. više iseljenih nego doseljenih. Gubitak zbog negativnih neto migracija bio je još i veći, vjerojatno veći od 100.000. No, kao što rekoh, morat ćemo pričekati još neko vrijeme do sljedećeg popisa za neke konkretnije brojke. Iseljavanje je u zadnjih nekoliko godina postalo i glavni demografski uzrok depopulacije u Hrvatskoj, i preuzelo je primat negativnom prirodnom prirastu. Dok negativni prirodni prirast teško možemo preko noći pretvoriti u pozitivni, s migracijama je to puno lakše. Vjerujem da će se te negativne neto migracije kroz dogledno vrijeme, uz nastavak i ubrzanje sadašnjih stopa ekonomskog rasta koje će generirati nova radna mjesta, znatno ublažiti, a onda i pretvoriti u pozitivne.
DEMOGRAFI ŠOKIRANI SILINOM ISELJAVANJA: Već nas je manje od 4 milijuna!
"NE ZNAMO SE JEDNOSTAVNO REPRODUCIRATI"
Koliki su razmjeri ekonomskog iseljavanja i je li ono promijenilo paradigmu u odnosu na prijašnje valove, naročito onaj 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća kada se odlazilo na "privremeni rad" i kada su uglavnom odlazile "glave obitelji"? Čini se da je sada trend odlaska visokoobrazovanih, skupa s obiteljima.
- Iseljavanje jest uglavnom ekonomsko, i onda i danas. Razlozi su većinom, no ne isključivo: loša ekonomska situacija i nesposobnost hrvatske ekonomije da generira dovoljno radnih mjesta, traženje većeg standarda života i bolje kvalitete života, a u uvjetima globalizacije tu je i traženje okoline u kojoj su veće mogućnosti za napredovanje i karijeru. Kod nekih ljudi riječ je doslovno o odlasku trbuhom za kruhom, no mislim da takvi nisu u većini. Ključnu ulogu u poticanju iseljavanja imaju i socijalne mreže: obitelj, rodbina, prijatelji i poznanici koji već žive u inozemstvu i povuku nove iseljenike k sebi ili za sobom. Pouzdanih podataka i istraživanja koji bi potvrdili da sada iseljavaju visokoobrazovani i čitave obitelji nema, sve su to špekulacije. Sasvim je normalno da danas u odnosu na period prije 40-50 godina iseljava više visokoobrazovanih jer ih u stanovništvu danas ima puno više. No brojke od 50.000 ili 100.000 mladih i visokoobrazovanih koji u jednoj godini isele iz Hrvatske su tipično pretjerivanje koje onda privuku medijsku pozornost. Pa u Hrvatskoj godišnje diplomira ne više od 35.000 studenata. Ekonomska situacija u zemlji ipak nije toliko kritična da bi čitave generacije diplomiranih iselile.
Je li odljev 'mozgova' i 'mišića' jedini problem ili je stvar i u tome da je sve više neudanih/neoženjenih bez djece te da se drastično smanjuje kontingent radnog stanovništva?
- Živimo u demokratskom društvu gdje postoji pluralizam obiteljskih struktura i životnih aranžmana. Svatko ima pravo na slobodu izbora hoće li ući u brak ili ne, hoće li imati djecu ili ne. To ne možemo zvati problemom. Štoviše, ima dosta zemalja koje imaju puno veći udio neoženjenih i neudanih od Hrvatske, veći udio žena koje ne rađaju nego u Hrvatskoj, a opet imaju više stope fertiliteta. Ono što predstavlja jednu vrstu paradoksa po tom pitanju je činjenica što hrvatsko društvo nije sposobno samo sebe jednostavno reproducirati na način da nove generacije budu barem jednako brojne kao i one starije. Nešto očigledno ne funkcionira, posebno kada istraživanja pokazuju da smo jedno familističko društvo gdje su obiteljske veze jake, a tradicionalni brak još uvijek visoko na cijeni. Jedno od mogućih objašnjenja je nejednakost među spolovima u toj privatnoj, obiteljskoj sferi, gdje je dvostruka opterećenost žena - na poslu i u kućanstvu s djecom - vrlo izražena. Drugo moguće objašnjenje je da jake obiteljske veze potiču duže ostajanje odrasle djece s roditeljima (u tome smo na samom vrhu u EU, posebno kod muškaraca) što onda indirektno djeluje i na fertilitet, jer se sve važne životne tranzicije odgađaju za sve kasniju dob. To posebno dolazi do izražaja u ekonomski kriznom razdoblju i na područjima gdje postoji manjak priuštivih najamnih stanova za mlade.
"MLAĐI ĆE MORATI PLAĆATI VEĆE POREZE"
Kakve su i kakve će biti posljedice „odumiranja" i progresivnog starenja stanovništva, u prvom redu po mirovinski sustav koji je već sada napregnut do pucanja? Što nam prijeti, ako se ništa korjenito ne promijeni?
- Povećat će se javna potrošnja na zdravstvenu skrb koja pak neće biti dostupna u mjeri kao što smo navikli i na mirovinska izdvajanja gdje će mirovine biti niže nego što se očekuje. Kako stariji efektivno plaćaju manje poreza, u tom slučaju će mlađi morati plaćati veće poreze, a kako će ih biti sve manje to može negativno djelovati na ekonomiju. Izumiranje i ubrzano starenje populacije imaju negativni učinak i na stambeno tržište, broj škola i potrebu za nastavnicima, tehnološki progres i inovativnost, poduzetničku aktivnost, kvalitetu života i da dalje ne nabrajam, ima toga još dosta.
Ima li tko da nadopuni demografski bazen u Hrvatskoj i odakle bi eventualno bili ti ljudi?
- Hrvatski demografski bazen, kako kažete, desetljećima je punjen Hrvatima iz BIH. No, unatoč većem fertilitetu kod njih nego u Hrvatskoj, nije nepresušan. Vjerujem da Hrvatskoj nije u interesu da taj bazen sasvim presuši, jer je BIH država i hrvatskog naroda. A što se tiče državne imigracijske politike, nije na nama demografima da određujemo ili dajemo naputke koga treba useliti, a koga ne. To treba biti dio političke strategije nositelja političke vlasti u skladu s ciljevima kratkoročnog i dugoročnog ekonomskog i društvenog razvoja. Imigracijske politike u gotovo svim zemljama su ponajviše ovisne o potrebama na tržištu rada. Neke politike su restriktivnije, neke pak selektivnije, no rijetke su zemlje s liberalnom imigracijskom politikom.
DEMOGRAFSKA USPOREDBA S IRSKOM NIJE REALNA
Kao antipod Hrvatskoj nameće se Irska koja je postala jedno od glavnih odredišta iseljenika, a sama je svojedobno pretrpjela sličan demografski slom...
Irska se često navodi kao primjer koji Hrvatska treba slijediti. No ja tu ne vidim neke velike sličnosti. Ono što se u javnosti vjerojatno pogrešno shvaća jest teza da Irska svoj populacijski boom od 1960. do danas zahvaljuje svojoj dijaspori (koja je brojem i 20 puta veća nego naša). Podatci to demantiraju. Taj demografski slom o kojem govorite Irskoj se dogodio zbog poznate Velike gladi još u 19. stoljeću, kada se populacija zbog iznimno visokog mortaliteta i emigracije prepolovila sa 6,5 milijuna 1840. na 3,2 milijuna 1900. U većem dijelu 20. stoljeća Irska je bila zemlja iz koje se više iseljavalo nego useljavalo. 1960. imala je 2,8 milijuna stanovnika, a danas ih ima 4,7 milijuna. Tome rastu uvjerljivo je pridonio prirodni prirast sa 1,74 milijuna, dok su neto migracije tome pridonijele sa samo 140.000. Dakle, Irska je vrlo rijetki primjer zemlje s jednom od najviših stopa fertiliteta među razvijenim zemljama, a istovremeno je zemlja velike emigracije. Tek u razdoblju jake ekonomske ekspanzije migracije su postale pozitivne, i danas u Irskoj živi više od pola milijuna stranaca. Dakle, demografska usporedba Hrvatske s Irskom je više rezultat pukih želja da krenemo za novijom irskom demografskom sudbinom, nego stvarne sličnosti.
"DVA DESETLJEĆA KASNIMO S DEMOGRAFSKOM STRATEGIJOM"
Što su po pitanju gubitka stanovništva učinile, a što propustile učiniti dosadašnje vladajuće garniture? I kako u tom smislu vidite najavljene i neke već poduzete mjere sadašnje Vlade, pa i samo osnivanje ministarstva u čijoj je nadležnosti i demografija?
- S dugoročnom strategijom gospodarskog i demografskog razvitka kasnimo već dva desetljeća, no nikad nije kasno. Dosadašnje demografske strategije više su bile parcijalne i ostavljene na realizaciju ministarstvu koje je određeni dokument iniciralo. Ministarstvo obitelji je u vrijeme ministrice Jadranke Kosor implementiralo nekoliko dobrih mjera koje su dale određene pozitivne rezultate (delimitiranje rodiljnih/roditeljskih naknada, pronatalitetni dodatak za 3. i 4. dijete) ali izgleda nije bilo političke volje da ih ostale institucije u jednakoj mjeri prate. Kasnije je došla ekonomska kriza pa je sve stalo, a politička volja kod nekih vlada uopće nije postojala ili se temeljila na zvučnim populističkim mjerama. Sadašnja vlada pokazuje da politička volja postoji, a pozitivno je da demografija ima svoje ministarstvo, što je rijetkost u Europi.
Pozitivno je i to što su se u sklopu porezne reforme povećali porezni odbitci za uzdržavanu djecu za one koji zarađuju više, a djelomično delimitiralo i povećalo roditeljske naknade za one koje zarađuju manje ili su nezaposleni. U budućnosti bi trebalo ići na veće iznose delimitiranja za one roditelje koji zarađuju više, jer oni i više uplaćuju za zdravstvene doprinose iz kojih se te naknade financiraju. Što se tiče univerzalnog dječjeg doplatka koji se najavljuje, s jednakim iznosima za svu djecu, bojim se da Hrvatska neće imati financijskih sredstava za dugoročno financiranje takve naknade. Obitelji s nižim primanjima imaju dječji doplatak i pronatalitetni dodatak, dok oni s višim primanjima imaju porezne odbitke. Ako bi se te dvije stavke ukinule i spojile u jedinstvenu dječju naknadu, njezin iznos bi zakinuo neku djecu, ponajprije onu iz obitelji s nižim primanjima. Ako se taj univerzalni dječji doplatak nije već uveo u sklopu porezne reforme, najbolje bi bilo ostaviti stvari kakve jesu sada, da vidimo kakav će učinak ta reforma postići.
Nadalje, iznimno je bitno napraviti specifična istraživanja, jer se socio-ekonomski kontekst u Hrvatskoj razlikuje od istog u Francuskoj i Švedskoj na čije se demografske politike često pozivamo. Isto tako, potrebno je jasno naglasiti da su te politike jako skupe, i nemamo garanciju da će dati željene rezultate. Hrvatska nema ekonomsku snagu koja joj omogućava imanje izdašnih, dugotrajnih fiskalnih izdvajanja za te svrhe. Upravo zato su nam potrebni dodatni, visokokvalitetni demografski podatci (longitudinalne demografske ankete) kakve imaju mnoge zemlje, kako bi se mogli izmjeriti učinci uvedenih/planiranih mjera i njihovo usmjeravanje tamo gdje se pokaže da daju najbolje rezultate. U protivnom bi, da karikiram, i nasumično bacanje novca iz aviona moglo biti jednako (ne)uspješno kao i te "na slijepo" implementirane mjere. U uvjetima visoke zaduženosti i potrebe za štednjom, to nam nije potrebno.
Što bi, po Vama, trebalo poduzeti da se koliko-toliko popravi stanje i poboljša demografska slika i postoje li zemlje na čije se demografske politike pritom valja ugledati?
Hrvatsko društvo je heterogeno i mjere nemaju jednaki učinak na sve. Na neke će više djelovati novčane, na druge one infrastrukturne, a na treće niti jedne. Međutim, u traženju optimalnih demografskih politika moramo uzeti u obzir ekspanziju visokog obrazovanja koji se dogodio u zadnjim desetljećima. Čak 95 posto djece rađaju žene u dvadesetim i tridesetim godinama života. Od njih je oko 40 posto s višim ili visokim obrazovanjem ili još studira. Kod onih mlađih (20-29) polovica je takvih. Danas se nešto manje od 40 posto živorođene djece rađa od majki koje imaju neki oblik tercijarnog obrazovanja. Prije 10 godina ta brojka je bila upola manja (20 posto). Po zadnjem popisu, oko 61 posto ih je zaposleno, a još 12 posto studira. Kada dodamo 13 posto nezaposlenih imamo više od 85 posto žena u primarnoj dobi za rađanje koje su aktivne na tržištu rada. To državi mora biti jasan pokazatelj u kojem smjeru treba razvijati mjere obiteljske i demografske politike.
Konačno, niski fertilitet ne bi trebalo tretirati isključivo kao problem kojeg treba riješiti već kao simptom nekih drugih društvenih problema. Obiteljska politika bi trebala više biti okrenuta obiteljima i rješavanju njihovih problema i izazova - među kojima je i ostvarenje željenog broja djece - a manje ka ostvarenju nekih direktnih državnih ciljeva poput povećanja stope fertiliteta ili povećanja broja stanovnika, koji velikom dijelu pučanstva uopće nisu na listi njihovih prioriteta. Ako se u društvu uspije stvoriti klima i uvjeti "obiteljima prijateljskog okruženja" onda možemo očekivati i veći broj rođenih o kojima će velikim dijelom ovisiti i naša ekonomska budućnost.
