Književnica i kolumnistica portala RTL.hrSlobodanka Boba Đuderija rođena je 1963. godine u Šibeniku, a od 1965. živi u Splitu. Pisala je za mnoge portale i tiskane medije. Prvu knjigu, zbirku pjesama, objavila je 2007. godine pod naslovom "Morske erotske". Potom su uslijedile zbirka priča "Marčelina – kompilacija erotsko-domoljubnih kompilacija", "Zovem u vezi posla", "Marčelina – nisam vam sve rekla" te "Da se ne baci".
Porazgovarali smo s ovom urnebesno duhovitom ženom, ali nam je u startu dala do znanja da se "razgolititi neće".
Zašto ste izabrali baviti se književnošću? Kako je sve počelo?
Počelo je onako kako je počelo, vjerojatno, kod većine pisaca. S puno čitanja. U mom slučaju, čitanje je bilo opsesivno. E sad, ne znam krene li čovjek u pisanje zato što je puno čitao ili je puno čitao zato što je već bio predodređen da se jednoga dana i njega čita. Baviti se književnošću nisam izabrala, svašta se tu nešto izdogađalo u samim počecima i već sam poprilično vrijeme pisala prije nego što sam shvatila da se ja time, u stvari, bavim.
Može li se u današnje vrijeme živjeti od književnosti? Zašto je to po Vama tako i što bi se još moglo učiniti da se dopre do još više čitatelja?
"Mislim da od književnosti mogu, donekle, živjeti samo najbolji, a nekada ni oni. Zašto je to tako? Mala smo zemlja, malo tržište, teško je tu živjeti i od poštenog rada, a kamoli od pisanja", smije se Boba.
Promocija knjige u Motovunu/Privatni album
Izdali ste knjigu "Da se ne baci" u jeku pandemije. Kakav je osjećaj izdati knjigu bez promocija?
Tužnjikavo je. Ja inače volim sav onaj šušur koji krene nakon objave knjige – promocije, putovanja, festivali, susreti i druženja s ljudima. A sad, kao da se ništa nije ni dogodilo. Kao da nisam ni napisala knjigu. Ponekad naletim na tu svoju knjigu negdje po kući pa se začudim, kao: "Ček', čija je ovo knjiga, odakle to tu?"
Naslov Vaše knjige "ukraden" je za aferu sa cijepljenjem. Kako gledate na to?
Ma, kažu ljudi da mi je to bila izvrsna reklama za knjigu. Valjda jest, ako oni tako kažu. Meni je bilo smiješno sve skupa, a i zabavno na trenutke.
Privatni album
Svakodnevno na svom Facebook profilu nasmijavate tisuće ljudi svojim statusima. Odakle inspiracija?
"Taka san se rod'la". Nemam pojma odakle mi inspiracija. Najčešće iz svakodnevnih životnih situacija. Povod ne mora biti nikakav poseban događaj. No, najveća inspiracija su mi ljudi. Zato u ovo vrijeme pandemije, zbog smanjenih društvenih događanja i kontakata nisam ni upola inspirirana kao prije nje.
Poznata je uzrečica da su "klaunovi najtužniji ljudi". Krije li se iza duhovite Bobe na Fejsu i u kolumnama neka drukčija Boba?
Naravno da se krije. Ako sad očekuješ da ću se ovdje razgolititi do kraja, e pa nema šanse. Ali evo ipak, malo, ionako mi nitko neće vjerovati – u svojoj biti ja sam jedna smrtno ozbiljna osoba. Sve živo me previše, gotovo patološki dira i u jednom danu dvadeset puta se rodim i umrem. Tako da sam na kraju svakog dana umorna k'o pas, iako se većinu tih dana ništa vanredno niti posebno dramatično nije dogodilo.
Kako je biti samohrana majka? Što biste poručili samohranim roditeljima iz svog iskustva?
Bilo je poprilično naporno, najviše iz ekonomskih razloga. Nerado se sjećam tog razdoblja. "Naporno" je eufemizam, kad se sjetim nekih situacija. Što bih poručila? Ne volim ljudima ništa poručivati. Što bi rekao Đole: "Ne pravi od tuge nauku".
Koja je osnovna poruka koju ste željeli prenijeti na svoga sina sada već odraslog samostalnog čovjeka i jeste li uspjeli u tome?
Ajme, na ovo bih mogla napisati cijeli esej. Činjenica je da nitko ne ide u školu za roditelje i da svi u tom procesu odgajanja napravimo hrpu nenamjernih grešaka. Tako sam ja, kao i većina drugih roditelja, učila "u hodu". A učila nisam od mojih ili tuđih roditelja, nisam učila ni iz knjiga, nego sam sve najljepše, najiskrenije i najautentičnije lekcije naučila od svog sina.
Na neki način, nisam ja njega stvorila, nego je on stvorio mene. Inače, moje odgojne metode su bile jako liberalne. Nisam kažnjavala, zastrašivala, prijetila. Nisam šizila zbog škole i ocjena. Nikada se nije morao bojati doći kući nakon škole, bez obzira kakve ocjene donosio.
Smatram da, onog dana kad vašem djetetu bude ugodnije u nečijoj tuđoj kući ili na ulici, da ste ga tad izgubili i predali u ruke svemu onome lošem na što na svom putu mora naići. Moj sin inače nije sanjarski tip kao ja, ali sam mu nastojala ukazivati na to da samo empatija može spasiti svijet. Mislim da sam u tome uspjela.
Često Vam je obitelj inspiracija. Kako biste opisali svoju obitelj?
Opisala bih je kao potpuno disfunkcionalnu. Nedaj Bože nikome. Ukratko, nepresušni izvor inspiracije.
Kakvo Vam je bilo djetinjstvo? Što Vam se najviše urezalo u sjećanje?
Odrastanje u Šibeniku, u kući mog djeda i bake, u kojoj je
živjelo deset ljudi po metru
kvadratnom. I svi čvrknuti na svoj način, i svi duhoviti i čudni.
S majkom ispred kuće u Šibeniku/Privatni album
Što najviše volite jesti, a što kuhati?
Ne rodilo, rekao bi naš narod. Sve volim jesti. Osim tripica. Inače, jako volim kuhati. Stalno sam u potrazi za novim receptima, obožavam eksperimentirati, naći neki dobar recept a onda ništa ne napraviti kako u njemu piše. Dakle, nikada ne slijedim upute iz recepata, nego na temelju osnovnog recepta izmislim i nadogradim neka svoja gastronomska snoviđenja. To nije uvijek uspješno, ali je bar zabavno.
Sin Vam je svojevremeno propisao plan prehrane i vježbe? Kako je izgledao taj period skidanja kilograma? Je li uspio? Jeste li ga se više "bojali" nego da je bio netko drugi u pitanju?
Ma kakvo bojanje, ne šljivim ja taj njegov trenerski autoritet.
On je po svojoj prirodi jako
disciplinirana osoba, a ja sam hodajući kaos. Zato sam mu ja
najkompliciraniji "klijent". Nije on meni ništa baš vojnički
propisao, on je samo pokazao da mu je stalo da budem, prije
svega, zdrava. Predstavio mi je proces mršavljenja kao dugoročni
projekt, dakle, način života a ne nešto što ćemo prakticirati
tri, ili šest mjeseci a onda sve jovo-nanovo. Ta njegova
zabrinutost, koju nikada nije iskazao na kritički način, nego na
način osobe koja me voli i koja želi da što duže hodam ovom
planetom, e, to je bio ključ uspjeha.
On, kao trener, itekako shvaća da nitko ne nabaci na sebe višak kilograma zato što je lijen, ili samo zato što voli previše jesti ili zato što ga nije briga kako izgleda. On razumije da iza tih kilograma u većini slučajeva stoji puno tuge, nesigurnosti, usamljenosti, strahova i tjeskobe. Netko u teškim trenucima u životu počne piti, netko se drogirati, manijakalno raditi, netko prestane jesti a netko, eto, počne previše jesti. Samo što društvo nekako najokrutniji stav ima prema ljudima s viškom kilograma. Nikome se ljudi tako ne izruguju i ne pokazuju tako otvoreni prezir.
Koju vrstu glazbe slušate? Postoji li pjesma koja vas baš svaki put razgali? Koja, zašto i kako izgleda kada se Boba prepusti tim zvucima?
Nemam radikalnih izbora kad je glazba u pitanju. Slušam takoreći sve. Pjesma koja me baš, baš svaki put razgali je "Miljacka" od Halida Bešlića. Ne pitajte me zašto. Prije par godina provela sam mjesec dana u Sarajevu, na književnoj rezidenciji i poslije tih mjesec dana u Sarajevu više nikad nisam bila ista. Ti ljudi... Ma, jedna je Bosna, što da ti kažem.
Ne znam ja to objasniti, ali kad dođem u Bosnu, kao da sam se vratila kući. Onoj nekoj kući u kojoj je sve bilo jednostavno i toplo i ljudski.
U Sarajevu/Privatni album
Pa onda pjesma "Jovano, Jovanke". Te dvije pjesme na Facebooku objavljujem svako malo, a ako ih ne objavim duži period, ekipa me odmah pita jesam li dobro i je li sve u redu.
S druge strane, uglavnom sam rokerica iz osamdesetih. Dire
Straits, Talking Heads, Pink Floyd, Queen... Odem na Youtube i
šmrcam nad davnom mladosti
i pitam se što mi se dogodilo i kako sam završila u ovim
vremenima.
Na Facebooku imate mnoštvo prijatelja. Privatno?
Privatno imam nekoliko najbližih ljudi, ne možeš imati puno
najboljih prijatelja. Na
Facebooku imam maksimalan broj ljudi koji me prate, i to je moja
ekipa koju poštujem i volim na jedan drugačiji način. Naime,
često su mi oni i inspiracija i poticaj. A kad mi treba izaći
nova knjiga ili kad se bilo što lijepo događa u mom životu, ta
količina podrške koju od njih dobijem, to je nešto što me uvijek
potrese i izazove iskrenu, duboku zahvalnost. Nekad mi čak i nije
jasno zašto me tako prate, jer ja često mislim kako na fejsu
pišem gluposti. Ima jedna druga riječ, splitska, za
"gluposti" ali što ću kad to ne smijem upotrijebiti u ovom
razgovoru.
Kako po Vašem mišljenju treba izgledati pravo prijateljstvo?
Ja prijateljstvo shvaćam na jako staromodan način. Za mene, to je
lojalnost, i skakanje
upomoć i u ponoć i u podne. Jednom davno netko mi je bio rekao:
"Ako želiš znati koliko dobrih prijatelja imaš, pokušaj zamisliti
koga bi mogla nazvati usred noći kad ti je teško i kad ti treba
bilo kakva vrsta pomoći". Prijatelj ne pita ni kako ni zašto, on
dolazi kad ga zoveš. I to ti je to.
Na trogirskoj rivi/Privatni album
Koliko puta ste se zaljubili u životu? Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Ljubav na prvi pogled mi se dogodila jednom, da. Nisam baš tip od čestih zaljubljivanja, tu sam teška. Ali zato kad me strefi, traje godinama. Ljubav je ozbiljna stvar.
Da možete izgledati kao neka poznata javna osoba, čiji izgled biste izabrali i zašto?
Iskreno, nisam nikad poželjela izgledati kao neka druga osoba. Ne
zato što sam skroz
zadovoljna vlastitim izgledom, daleko bilo, nego zato što je to
čudno, mislim, željeti imati tijelo koje ti nije bilo
namijenjeno. Okej, kad sam bila mlada, znala sam poželjeti da
budem sitnija. Kad si velik, ljudi misle da ne trebaju s tobom
biti previše nježni, da si iznutra čvrst kao i izvani.
Koja osobina Vas najviše može naživcirati kod ljudi?
Nepristojnost. Živimo u vremenima nepristojnih ljudi. Svatko misli da ti može uletjeti u život, i u mobitel, kad i kako mu padne na pamet. Postavljati pitanja o privatnom životu, tražiti usluge, ili ogovarati druge ljude. Na društvenoj mreži, netko ti šibne poruku u dva sata iza ponoći. Ili te nazove na video-call! Netko koga uopće ne poznaješ, samo zato što ste jedno drugom "na listi" i zato što postoji opcija nazivanja preko messengera. Meni je to nepojmljivo. Ima toga još, ali mi se ne da nabrajati. Obožavam pristojne ljude. Onako, baš starinski pristojne.
Što Vas može učiniti tužnom?
Patnja ljudi oko mene. Tuđe siromaštvo, bolest, nesreća. Nepravda. Ma, ono što većinu ljudi rastuži. A, najviše od svega na svijetu me rastužuje kako se ponašamo prema djeci.
Što Boba smatra svojim najvećim osobnim uspjehom?
Boba svojim najvećim upjehom smatra to što nikada o sebi nije govorila u trećem licu.
Što ste oduvijek željeli napraviti, a niste se usudili?
Nekim ljudima koji su mi nanijeli veliku bol reći u lice što mislim o njima i kako je niihovo ponašanje utjecalo na moj život. Odnosi se na neke članove najuže obitelji.