Nemaju pravo na bolovanje, otpremninu, božićnicu, godišnji odmor ili plaćeni prekovremeni rad, a mogućnost zapošljavanja preko agencija ili na ugovore o kraćem trajanju počele su koristiti i državne tvrtke koje tako za male novce, iznajmljuju radnike.
Sezonci, honorarci, profesionalci, zaposleni na raznim projektima ograničenog trajanja... Iako se nekad takav način rada vezao uz mlade i prva zaposlenja, danas je rad preko agencija ili na određeno sasvim uobičajen za ljude u četrdesetima ili pedesetim godinama života. Takozvani prekarni radnici u nezavidnoj situaciji pronalaze i dobre stvari poput individualne i profesionalne slobode. Istovremeno prekarijat omogućava poslodavcima da ih drže u pokornosti te da ih se mogu brzo i jeftino riješiti. Na to su ove godine, povodom Međunarodnog praznika rada, upozorili i hrvatski sindikati, piše Deutsche Welle.
Prema analizama analitičara prekarijat u sektorima poput turizma ne donosi kvalitetnu radnu snagu, a rast prekarnog zapošljavanja reflektira nedostatak vizije, ali i nebrigu države. Da bi smanjila broj nezaposlenih, država potiče upravo ovakvo nesigurno zapošljavanje.
Planovi za budućnost
Jedna od prekarnih radnika je i Marina, iskusna novinarka srednje generacije koja radi u nekoliko medija, no niti u jednom nije stalno zaposlena. U ovakvom nesigurnom zapošljavanju ipak vidi neke prednosti u odnosu na uobičajen rad u velikim medijskim tvrtkama.
'U tvrtkama se, uglavnom, ponašaju kao da si im vlasništvo. Najčešće se dogodi da nakon nekog vremena izgubiš perspektivu, u smislu da ti se čini kako si zaglavio u rutinu. S druge strane, ako ti ta rutina ostavlja dovoljno vremena da 'ganjaš' neke svoje interese, super! Ali meni se to baš nije događalo. Ako se i poklopilo - nije dugo trajalo', rekla je za Deutsche Welle.
Dodala je kako je kod prekarnog rada dobro to što može birati ono želi raditi.
'Nedostatak je da ti se događa da se zatrpaš poslom. Bolovanje? Da se razbolim, ne znam. Uplaćujem životno osiguranje od 2002. godine. Važno je početi što prije i plaćati što duže. Košta nešto više od 300 kuna mjesečno', kazala je Marina te dodala da u mirovini računa na životno osiguranje s kojim će moći skromno živjeti te se baviti nečim sto će je veseliti i donositi dodatne prihode.
'Svi traže klince'
Saša, web i grafički dizajner koji već deset godina živi u Zagrebu u koji se je doselio zbog posla u jednoj informatičkoj tvrtki, no ostao je bez njega nakon dvije godine, već osam godina radi isključivo kao suradnik-honorarac u nekoliko medijskih projekata, bez perspektive da neku od tih „gaža" pretvori u radni odnos na neodređeno vrijeme. Mjesečno, kaže, prijavi pet-šest poslova na otvorena radna mjesta, ali bez odgovora i uspjeha.
'Imam 36 godina i za mene nema posla, jer svi traže klince. Zašto bi meni netko davao plaću, kada može besplatno dobiti nekoga na stručno osposobljavanje koje financira država? I ne mora ga nikad zaposliti. Mislim da je ta mjera smanjivanja nezaposlenosti potpuno uništila srednje i starije generacije za koje više ne postoji prostor na tržištu rada', rekao je Saša koji kao honorarac s malim primanjima nema pravo na plaćeno bolovanje.
A od ove godine Vlada je odlučila na skromnim autorskim honorarima ubirati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
'Morao sam podići cijenu svog rada, jer ako mi se neto smanji zbog doprinosa, ne isplati mi se više raditi. Onda bolje da zatražim socijalnu pomoć. Srećom, ljudi koji me angažiraju razumiju to, ali će vjerojatno smanjiti opseg posla. Volio bih raditi osam sati pet dana u tjednu. Ovako mi se klijenti u petak sjete da im treba prelomiti neko izdanje za ponedjeljak pa cijeli vikend provedem uz računalo. A nisam ih u situaciji odbiti, jer računi i podstanarstvo koštaju', kaže Saša.
Kreditna nesposobnost
Tomislav koji je dosadašnji radni vijek je proveo u brojnim medijima, nakon 14 godina stalnog radnog odnosa, ušao je u takozvani RPO sustav.
'Poslodavcu je tako bilo lakše izvršavati obveze prema meni, jer smo se mogli dogovoriti oko kašnjenja isplata, bez da ga država kazni. A i ja sam mogao raditi neke poslove sa strane koje sam želio', rekao je 42 godišnji Tomislav koji sada radi za nekoliko poslodavaca, a država ga manje-više promatra kao tvrtku s jednim zaposlenim ili obrtnika.
'Svaki mjesec moram platiti pune doprinose i porez, bez obzira jesam li uopće radio taj mjesec. No to mi daje i slobodu da mogu birati u koje ću se poslove upustiti. Dakako, takav status na tržištu treba zaraditi. Dobro je što nemam klasičnog šefa iznad sebe koji može upravljati mojim vremenom', rekao je.
Kako kaže, veliki nedostatak ovakvog rada je da ne može dobiti kredit.
'Iako nemam nikakvih dugova, prihodi su mi godinama stabilni, ne koristim minuse na tekućim računima i općenito pokazujem puno veću financijsku urednost od većine zaposlenih u tvrtkama, za banku sam bezvrijedan', rekao je.
