U KOJEM MI TO VREMENU I GDJE ŽIVIMO: /

Država spašava gubitaše, veterani su društveni cenzori, a tatine sinove štiti policija i politika

Image
Foto: Pixsell

Lokalni šerif nagurao je svoje istomišljenike u autobuse i uputio pod prozore onih s kojima se ne slaže, veterani nastavljaju igrati ulogu dežurnih društvenih moralizatora,

11.9.2018.
13:04
Pixsell
VOYO logo

Krenimo redom. Početak godine obilježila je velika gospodarsko-politička afera. Zbog brojnih financijskih malverzacija sud pokreće tužbu protiv moćnog i nedodirljivog "gazde" jedne od najuglednijih kompanija. Javnost će dodatno zaintrigirati činjenica da je u cijelu aferu bio umiješan i sam politički vrh. Radilo se o dugogodišnjem netransparentnom i za društvo štetnom međuodnosu politike i gospodarstva.

Tijekom ove, kao i svih prethodnih godina, članovi veteranskih organizacija iz rata nastavljaju igrati ulogu dežurnih društvenih moralizatora i kulturno-umjetničkih cenzora. Bez obzira na životno i profesionalno iskustvo, ili stupanj obrazovanja, njihovi stavovi o političkim procesima u zemlji, sadržaju kazališnih, filmskih ili glazbenih uradaka, ne samo da se uvažavaju nego su ponekad i obvezujući.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Oni smatraju, a većina ih u tome prešutno podržava, da njihov kredibilitet počiva na činjenici što su prije nekoliko desetljeća nosili uniformu i oružje, i branili svoju domovinu.

Guzonjini sinovi i obične fukare

I ove godine, kao i u onima ranije, pravna država nije pokazivala jednaki tretman prema svim svojim građanima. Razne tatine, ili kako bi Sejo Sexon rekao, "guzonjine sinove", za njihova obijesna ponašanja, tučnjave, remećenja javnog reda i mira, vožnje u pijanom ili drogiranom stanju, sudovi nisu tretirali jednako kao običnu, da se opet poslužim Sejinim izrazom, "fukaru".

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nažalost, i ove je godine država suočena s problemima u gospodarstvu. Radnici nezadovoljni visinom ili neisplatom plaće štrajkaju, ali i napuštaju zemlju. Država nastoji održati socijalni mir pomažući "gubitaše" ponajprije daljnjim zaduživanjem u inozemstvu. Umjesto jasne strategije razvoja, poduzimanjem vatrogasnih mjera s kratkoročnim učinkom pokazuje se sva nemoć elite koja vodi državu. Kao i sve izraženija ekonomska i politička ovisnost o međunarodnim centrima moći.

Na kraju godine jedan "lokalni šerif" pobunio se protiv odnosa u vlastitoj stranci. Ljutit što nije po njegovom, odlučio je svima pokazati kako on vidi unutarstranačku demokraciju. Organizirao je svoje istomišljenike, nagurao ih u autobuse i uputio pod prozore onih s kojima se nije slagao. Skandiranje okupljene mase "njemu" i davno umrlom predsjedniku trebalo je pokazati da kada se dogodi narod, potrebe za procedurom, statutima i pravilnicima nestaju.

Sve se ovo dogodilo u Jugoslaviji 1988.

Sve što sam ovdje ukratko opisao događalo se te burne i daleke 1988. u Jugoslaviji. Bila je to, dakle, godina kada se na optuženičkoj klupi zbog "afere Agrokomerc" našao Fikret Abdić s još nekoliko visokorangiranih bosanskohercegovačkih političara. Jaz između starih partizana koji su i dalje uživali u borbenim pjesmama i novih klinaca koje je nosio neki potpuno "novi val", bio je sve izraženiji.

Zemlja je tonula u ekonomsku, političku i društvenu krizu, a upravo posljednji navedeni "slučaj" označit će početak kraja. Naime, potkraj godine, vješto se koristeći demagogijom, populizmom i nacionalizmom, Slobodan Milošević je odlučio i Partiju i Jugoslaviju uzeti u svoje ruke. Organiziranjem "mitinga podrške" na koji su njegovi simpatizeri dolazili autobusima iz svih krajeva zemlje izvršio je pritisak na izabrana politička rukovodstva da daju ostavke, postavivši zatim na njihova mjesta svoje poslušnike.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovakve situacije danas zvuče nestvarno. Ili?

Hrvatska je prije 30 godina napustila tu nepravednu i neprijateljsku državnu tvorevinu u kojoj političari na vlasti nisu marili za mišljenje onih koje su predstavljali. Hrvati su tada počeli graditi demokratsku i pravnu državu u kojoj će se svi njezini građani bez obzira na materijalni status, nacionalnu, vjersku, stranačku ili bilo koju drugu pripadnost, osjećati jednakima pred zakonom.

Državu u kojoj neće biti uhljebljivanja po političkoj ili rođačkoj liniji, u kojoj poslove neće dobivati podobni i poslušni nego stručni i sposobni. Ove primjere iz 1988. naveo sam kako bi prije svega mladi ljudi, ali i oni stariji koji su možda počeli zaboravljati, shvatili kolike su se promjene u hrvatskom društvu dogodile u posljednjih 30 godina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Budući da vjerujem da nakon tolikih godina demokracije, pravne države i društva u kojem nitko nikoga ne potkrada nego vlada duh zajedništva, navedene epizode danas svima zvuče nevjerojatno i nestvarno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
pikado
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo