Od trenutka kad je Alitalijin zrakoplov s imenom slavnog komediografa Carla Goldonija dovezao papu na zagrebački aerodrom, sve je proteklog vikenda izgledalo kao farsični igrokaz s elementima malograđanskog kiča. Komad je tako bio dobrano razvijen i prije negoli su akteri stupili u ekskluzivni prostor Hrvatskoga narodnog kazališta, no problem je što su državni i crkveni koproducenti dotad već bili zapasali golemu, predimenzioniranu scenu.
Zagreb je milijunski grad, i nikako ga klajnbirgeri na odgovornim pozicijama ne bi smjeli onako utjerati u višednevni prometni, ekonomski te društveni kolaps – o tome su kolege ovdje dosta pisale i uoči Sretnog događaja – pa niti za marketinške potrebe još jednog od izvjesnih vatikanskih blaženika.
Ali, odnos između države i Crkve u Hrvatskoj prilično odudara od ustavno zacrtane njihove odvojenosti po načelu sekularizma. Svi potrebni javni servisi, od vojske do Hrvatske televizije, bili su stavljeni u potpunu službu Rimokatoličkoj crkvi, od predostrožnog maltretiranja građana bezmalo ratnim stanjem, kojem je nedostajao samo još oficijelni policijski sat, do skandalozno religiozne euforičnosti novinara javne televizije Branimira Bilića na ispraćaju Benedikta XVI. s Plesa; netko bi u Vijeću HRT-a morao barem, recimo, izbrojiti koliko je točno puta Bilić papi poručio "hvala". Čitav taj hvalevrijedni spektakl koštao nas je navodno i četrdeset milijuna kuna, što predstavlja uistinu impresivno driješenje kese s obzirom na lokalni i globalni socijalni realitet.
Kazalište u kazalištu
Za taj komad državnog budžeta, međutim, kupili smo iznad svega uvjerljivu demonstraciju sile u korist jedne, dominantne vjerske zajednice, dok svake godine ionako svi zajedno odvojimo po osam ili devet puta toliko za raznovrsni parazitizam Crkve u Hrvatskoj. Ulaskom u HNK, elitni domaći nositelji toga društvenog odnosa realizirali su i ono što se u književnoj teoriji naziva kazalištem u kazalištu, prema dvorskoj predstavi unutar Shakespeareova Hamleta, naime, s funkcijom razotkrivanja krunske zataškane istine.
A istinu o nama i našemu prevladavajućem poretku vrijednosti neće izreći sam papa Ratzinger, nego, primjerice, jedan uzorni Jure Radić – pripadnik najužeg kruga od 16 javnih uglednika općeg tipa, biranih za neposredno upoznavanje s vatikanskim poglavarom – na izlasku iz teatarske zgrade izražavajući novinarima nadu "da će i mnogi drugi hrvatski građani svojim životnim činima doći do susreta sa Svetim Ocem".
Josef Ratzinger, uostalom, i sam je naveliko kompromitirana ličnost, reklo bi se kontroverzni poduzetnik, no to je i njegova institucija generalno, taj najuspješniji i najžilaviji inkasator narodnih dobara u povijesti civilizacije, pritom u pravilu bahata i autoritarna držanja maskiranog bogobojaznom pozom. Ako su evanđeoske ideale ljubavi i praštanja nerijetko potkrepljivali otvorenim argumentima ognja i mača, nema mjesta čuđenju raznorodnim političkim sredstvima kojima su se danas pripravni uteći u zaštiti svojih materijalnih i općedruštvenih privilegija. To nisu samo notorni međudržavni ugovori nadomak konkordatu, nego i akcenti što su ih papa i hrvatski kler stavili na svoje obraćanje u Zagrebu. Kao i ono što su napadno prešutjeli, dakako.
Ukratko, prelati su se žestoko obrušili na zakonodavstvo koje dopušta abortus, na homoseksualizam i kontracepciju te, općenito, na vrijednosti sekularne države. Što se tiče prvoga istaknutog cilja, zatražili su – konkretno biskup Valter Župan, u ime ugrožene Rimokatoličke većine – da hrvatska država konačno ispoštuje vjernički stav o životnim i specifično familijarnim prioritetima. Uz te aspekte, kritički su spomenute i pogubne karakteristike suvremenog potrošačkog mentaliteta i diktata, i to je uglavnom bilo to.
Potonji nesuvisli moment – jer je nemoguće tako drastično kao Crkva uživati plodove kapitalizma mimo nekakve rastuće potrošnje – ipak je ujedno bio najbliži ozbiljnijem spomenu socijalne problematike što se natovarila Hrvatskoj za vrat, no govornici su ga znalački izbjegli prije negoli će možebitno naletjeti na opis vlastite bezočne pohlepe i rasipništva.
Odbacivanje utemeljitelja kršćanstva
O našim socijalnim teškoćama Vatikan ionako nema što za reći, dakle, ne u smjeru rigorozne promjene uvjeta globalne ekonomske igre. Upravo je Ratzinger već ranije eksplicitno odbacio mogućnost alternativne te avangardne socijalne crkvene politike, afirmirane u Latinskoj Americi pod nazivom teologija oslobođenja. U takvoj važećoj projekciji vjere, koja Crkvi odriče mandat za strateški otpor liberalnoj eksploataciji prirode i društva, ona se rado poziva na Isusovo zalaganje oko crkvenog neuplitanja u državna posla.
Utemeljitelj kršćanstva, međutim, biva odbačen čim na red dođe njegovo propovijedanje skromnosti, obvezujuće prvenstveno za samo svećenstvo, a kamoli još kad im ustreba zabiti nos u državnu politiku radi obrane vlastite svjetovne moći. Jer, sav taj prenaglašeni diskurs što se bavi tjelesnošću ionako je tek instrument za represivnu društvenu kontrolu.
Glavna poruka Svete Stolice – protudržavna
Tako nas mogu držati za jaja, doduše budući da smo jedna od razmjerno najbenevolentnijih i najizdašnijih provincija vatikanskog imperija. Koji se, je li, ne bavi politikom, ali od kojeg svakako očekujemo zemaljski, ne samo nebeski zagovor pri ulasku u EU. Zahvaljujući našim političkim vođama, moguće je Crkvi dati baš sve od vlastite ojađene države, gotovo do samoukinuća, dok ti ona uzvraća agresivnom osudom te iste države kao odveć sekularne, što će reći antagonističke spram crkvene slike svijeta: glavna poruka Svete Stolice domaćinskoj republici bila je u suštini protudržavnog karaktera.
A nama sad ostaje da sa smjernim ushitom iščekujemo narednu veličanstvenu inspekciju Benedikta XVI., ili slično ukazanje nekog drugog Božjeg opunomoćenika, svejedno.
Piše: Igor Lasić, gost komentator
Više o temi: specijal-201012070191004-Papa Benedikt XVI. u Hrvatskoj
Vezani članci:
arti-201106060015006 arti-201106040334006 arti-201106050213006
