Nije lako biti mlad i uspješan. Svi smo barem jednom čuli priče ili gledali filmove o mladim uspješnim ljudima koji godišnje zarađuju šesteroznamenkaste cifre i imaju personal assistants koji se bave banalnim stvarima, poput odlaska u dućan po namirnice.
Tip o kojem sam ja slušao jedan je od odvjetnika koji su radili na spajanju Chryslera i Mercedesa i koji u danu nije imao sata slobodnog vremena, osim onog za spavanje i onog koje je provodio u avionu. Svim aktivnostima kojima se ljudi bave kad ne rade – kupnjom namirnica, izvođenjem psa u šetnju, održavanjem stana, plaćanjem računa, itd. – bavio se njegov personal assistent.
Što će ti šesteroznamenkasta cifra godišnje
S obzirom da voliš povremeno sjest na Rivu i zablesiti u nigdje, nakon toga nešto fino pojesti, a onda provesti nešto vremena s ljudima koji su ti dragi, najprije se zapitaš – u čemu je poanta? Što će ti šesteroznamenkasta cifra godišnje ako uopće nemaš onaj segment života u kojem tu lovu trošiš? Drugo pitanje koje si postaviš – spava li taj tip uopće sa svojom ženom ili je i to outsourceao (kakva riječ!), pa ima asistenta kojeg plaća da i to obavi umjesto njega?
U ona davna vremena kad su Bog i Tito hodali po zemlji, tri osmice se nisu dovodile u pitanje, barem u Jugoslaviji, toj zemlji koja nikom nije valjala. Osam sati radiš, osam činiš što god hoćeš, just being yourself, a osam spavaš.
Krajem devedesetih i kroz friške dvijetisućite, kad se taj čuveni kapitalizam za koji smo svi glasali na prvim demokratskim izborima, a potom za njega i krvcu svoju lili, lagano počeo primati, tržište su poplavile self-help knjige o balansu karijere i privatnog života. Onih osam sati u kojima nisi bio na poslu, počeli su naglo patiti nauštrb onih osam koje si provodio u firmi. Uvijek je bilo još nešto posla za ponijeti doma, a s mobitelima i kompjutorima odjednom si mogao raditi bilo kad i bilo gdje. Šef te mogao nazvati kad mu se digne, tražiti od tebe da ostaneš duže na poslu, a udovoljavanje njegovim željama nazivalo se i naziva se odgovornost i profesionalizam. Naravno da je trebalo to balansirati i nekako tražiti načine da se u onih osam sati u kojima bi trebao živjeti neki život koji nije karijera, uspiješ ištekati i barem nakratko zaboraviti na posao.
Baza podataka
Ali izgleda da je čak i to kurvin pir. Prošlog tjedna je Wired objavio zanimljiv članak o firmi Citizen iz Portlanda, koja se bavi mobilnim tehnologijama i koja razvija zanimljiv softver koji će najprije testirati na vlastitim radnicima, a onda ga možda i pustiti na tržište.
Radi se o softveru koji će se baviti zdravstvenim i inim stanjima radnika. Radnici će u centralnu bazu unositi podatke o tome koliko vježbaju, što jedu, koliko spavaju i još gomilu podataka o sebi, a kako bi se na koncu utvrdilo jesu li zdraviji radnici sretniji i samim time produktivniji. Ali to nije sve! Baza će biti povezana s postojećim softverskim rješenjima unutar firme – TeamWorkom, koji prati situaciju na pojedinim projektima, RescueTimeom, koji prati što u koju uru radnici rade, audiosistemom Sonos te, vjerovali ili ne, programom Happily, koji prati raspoloženje radnika, a da bi se na temelju svih sakupljenih podataka na koncu moglo utvrditi koja vrsta muzike djeluje stimulativnije na radnike, jesu li radnici koji su upravo ušli u novu ljubavnu vezu produktivniji ili ipak ne, funkcioniraju li bolje slobodni pojedinci ili ipak oni koji su u braku.
Kakvo je to "slobodno vrijeme"
Ako ovo rješenje zaživi, pa potom doživi širu primjenu, a nemamo razloga vjerovati da neće, to znači da se možemo u potpunosti pozdraviti s onih osam sati u kojima smo bili mi sami, onih osam sati između posla i spavanja, a koji se inače nazivaju "slobodno vrijeme". Mislim, kakvo je to "slobodno" vrijeme ako u njemu moraš paziti što jedeš, što piješ i s kim spavaš jer bi poslodavčev softver mogao skužiti da ne paziš na svoje tijelo, da ne spavaš dovoljno i tako poslodavcu nanosiš štetu. Ukratko, tvoje tijelo dvadeset i četiri sata dnevno pripadat će firmi za koju radiš.
Što će se dogoditi ako ovaj softver dođe i do naših krajeva? S obzirom na dosadašnja iskustva s poslodavcima, očekujem samo najgore. Priča koja slijedi nije izmišljena, slušao sam je iz prve ruke. U jednoj od firmi za koje sam svojedobno radio, jedna od radnica je ostala trudna. U glavi poslodavca kroz koju teku samo brojke, računica je bila jednostavna – varijabla radnica će poradi trudnoće u skoroj budućnosti otići u crveno, neće raditi, a ipak će mu biti nekakav trošak, što je prilično neodgovorno prema firmi s njene strane. Da ne ispadne šupak koji trudnici daje otkaz samo zato što je trudna, posjeo ju je pred pet-šest voditelja odjela, njenih kolega, od kojih je svaki morao navesti barem dva razloga zbog kojih je ona loša radnica koja treba dobiti otkaz. A sve bi prošlo lišo i svi bi bili sretni da se ona vodila mišlju da njeno tijelo, u onih osam sati između posla i spavanja, pripada firmi.
FUCE
Urbana legenda kaže da je riječ FUCK nastala u srednjovjekovnoj Engleskoj u kojoj su se smjeli seksati samo parovi koji su za to dobili dozvolu od kralja i za vrijeme seksa iznad ulaza u kuću morali staviti oznaku FUCK – Fornication Under Consent of the King. Izgleda da je vrijeme za novu riječ. FUCE – Fornication Under Consent of the Employer.
