Jedan od najkarizmatičnijih hrvatskih političara, prvi predsjednik SDP-a i bivši premijer Ivica Račan preminuo je na današnji dan 2007. godine. U 3.05 sati tog 29. travnja izgubio je borbu za život u bolesničkoj postelji Kliničkog bolničkog centra Zagreb gdje je boravio nakon što su mu liječnici otkrili maligni tumor.
Krajem studenog 2006. patio je zbog snažne boli u ramenu. Isprva se sumnjalo da je riječ o sindromu "smrznutog ramena" jer je obožavao igrati tenis, no krajem siječnja doktor Josip Paladino otkrio mu je tumor na ramenu. Nedugo kasnije objavljeno je da je to već metastaza i da je primarni tumor vjerojatno u bubregu. Predosjećajući svoj kraj, Račan je 11. travnja podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a.
Ivica Račan u ulazu svoje zgrade dan nakon što je javnosti objavio da mu je dijagnosticiran atipični tumor na desnom ramenu
Ivica Račan je rođen 24. veljače 1944. u njemačkom gradu Ebersbachu. Njegov otac Ivan bio je sudski tumač u tamošnjem zarobljeničkom logoru. Račanovu majku, Mariju Draženović, nacisti su uhitili u ličkom selu Križpolje i prebacili je u Ebersbach, gdje je upoznala svog budućeg supruga i Račanova oca. Iz logora ju je zbog visoke trudnoće izvukla jedna Njemica kod koje je kasnije radila kućanske i poljoprivredne poslove.
Preživio bombardiranje kao dijete
Nakon što se Ivica rodio, Njemica je njega i majku poslala svojoj sestri u Dresden, gdje su preživjeli savezničko bombardiranje grada. Proveli su četiri dana u podrumu, prije nego što su ih pronašli. Oca Ivana su iz logora oslobodili Amerikanci.
Nakon završetka rata Marija i Ivan su se ponovno sreli. Neko su vrijeme živjeli u Bratislavi, a potom se vratili u Hrvatsku. Mali je Ivica tako svoje djetinjstvo proveo na farmi u Slavonskom Brodu.
Nakon srednje škole sanjao je o glumačkoj karijeri te je pokušao upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kada nije prošao prijemni, ipak se odlučio za Pravni fakultet.
U Savez komunista učlanio se 1959., a 1967. se zaposlio kao znanstveni suradnik u Institutu za društvena istraživanja. Diplomirao je 1970., a tada je u zagrebačkoj općini Centar bio zadužen za ideološki rad pri Savezu komunista. Nakon sloma Hrvatskog proljeća kooptiran je u Gradski komitet Zagreba a potom u Izvršni komitet SK Hrvatske.
U 1978. doživio je prometnu nesreću u kojoj je gotovo poginuo. U nesreći na autocesti Zagreb-Beograd smrtno je stradalo više od deset osoba nakon što je vozač automobila njemačkih registracija zaspao za volanom i sudario se s kamionom.
Skoro poginuo u prometnoj nesreći
Iza kamiona vozio je automobil u kojem je bio Račan. Udario je u prikolicu kamiona prilikom čega su poginula dvojica njegovih suputnika - savezni ministar unutarnjih poslova Milan Mišković i general pukovnik JNA i šef KOSA-a Franjo Sertić. Račan je nakon nesreće imao potpunu amneziju i morao je ponovno naučiti govoriti i hodati. Život mu je tada spasio stranac koji nije htio čekati Hitnu nego ga je prevezao u Dom zdravlja u Ivanić gradu.
U predsjedništvo CKSKH prelazi 1978. Od 1982. je bio direktor političke škole u Kumrovcu, a od 1986. do 1989. član Predsjedništva CKSKJ. Sredinom prosinca 1989. izabran je za predsjednika CKSKH.
Nedugo zatim objavljeno je kako će se u Hrvatskoj provesti prvi višestranački izbori. Bio je šef hrvatskog izaslanstva na 14. kongresu SKJ, gdje se otvoreno sukobio sa Slobodanom Miloševićem i, nakon što su Slovenci napustili kongres, poručio da "mi (SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca". Potom je i on s hrvatskim izaslanstvom napustio kongres.
U kampanji za prve višestranačke izbore u RH, HDZ je nazvao "strankom opasnih namjera".
Nakon drugog kruga izbora, SKH je dobio 35 posto glasova, odnosno oko 75 zastupničkih mandata. Nakon izbora stranku je preimenovao u Stranku demokratskih promjena, a 1991. i u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Kod izglasavanja Deklaracije o neovisnosti i suverenosti Hrvatske, 25. lipnja 1991., svi SDP-ovci su napustili Sabor. To ih je umalo koštalo izbornog debakla, jer su 1992. dobili jedva pet posto glasova. Uz blagoslov Franje Tuđmana, morali su prepustiti zgradu donedavnog CKSKH, popularnu "kockicu" državi te su preseljeni na Iblerov trg. Zbog katastrofalnog rezultata na izborima, skoro se povukao iz politike, no odlučio je ostati što mu se i isplatilo 2000. godine kad je pobijedio na prvim izborima nakon Tuđmane smrti i 2000. postao premijer.
Volio tenis, slikanje, priznao i da je konzumirao marihuanu
Tadašnju vladavinu SDP-a obilježio je početak suradnje s Haškim sudom i izručenje prvih generala te izgradnja većeg dijela autoceste Zagreb-Split. Nakon poraza na izborima 2003., ostao je saborski zastupnik, a kasnije je postao i predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom. Krajem siječnja 2007. obznanio je da napušta politiku zbog bolesti.
Svoj privatni život krio je kao zmija noge tvrdeći da od sebe "ne voli praviti showmana". No, 1998. je priznao da je u Amsterdamu konzumirao marihuanu zbog čega su ga pojedini zastupnici HDZ-a nazivali glavnim dilerom u zemlji. Osim tenisa, volio je i slikanje zbog čega su mu prijatelji dali nadimak Jean, u stilu francuskih umjetnika.
Ženio se tri puta. S prvom suprugom Agatom dobio je sinove Ivana i Zorana. Drugi put se put oženio za knjižničarku u političkoj školi Jelenu Nenadić s kojom se razveo nakon četiri godine. Treća sreća donijela mu je profesorica sociologije na sveučilištu u Ohiju, Dijana Pleština, s kojom je bio u braku od 1993. sve do svoje smrti.
"Vlast se može izgubiti, ali obraz ne", jedna je od Račanovih najcitiranijih izjava koje se sjetio i predsjednik Zoran Milanović u prostorijama na Iblerovom trgu dan nakon što je šokirao hrvatsku političku scenu najavivši da ulazi u političku utakmicu i planira biti kandidat SDP-a na parlamentarnim izborima ovog travnja.
POGLEDAJTE VIDEO: Grbin komentirao koji je 'zajednički nazivnik' s DP-om
