Na sjeveru Hrvatske, u radijusu od desetak kilometara nalaze se bivši glavni grad, bivši grad velikaške obitelji Zrinski i centar svijeta. Naravno, riječ je o Varaždinu, Čakovcu i Ludbregu. Kroz povijest su ih pustošili požari, a u današnje vrijeme njima hara pošast u obliku političke neodgovornosti. Osim povijesnog značaja, te gradove veže činjenica da su njihovi žitelji na visoke dužnosti ponovno izabrali problematične lokalne čelnike.
Krenimo s Varaždinom. Ondje je 2017. za gradonačelnika izabran Ivan Čehok. On je šest godina ranije podnio ostavku na tu dužnost, jer se nalazio u istražnom zatvoru zbog optužbi da je za više milijuna kuna oštetio grad nezakonitim zamjenama zemljišta s tvrtkama Davora Patafte. Iako je taj sudski proces bio u tijeku, Čehok je kao nezavisni kandidat na lokalnim izborima osvojio skoro 70 posto građana. Na ovogodišnjim lokalnim izborima ga je svrgnuo Neven Bosilj.
Dubravko Bilić trenutni je gradonačelnik Ludbrega. Prije dvije godine je osuđen na uvjetnu kaznu zbog zloporabe položaja. Naime, 2012. je donio odluku o isplati naknade za odvojeni život - samom sebi. Tako si je svakog mjeseca priskrbljivao još 1000 kuna na koje uopće nije imao pravo, jer nije živio odvojeno od obitelji. Nakon presude je u državni proračun trebao uplatiti 24.000 kuna naknade štete, ali i sudske troškove. No, to nije uspio napraviti na vrijeme.
Najsvježiji primjer politički devijantnog ponašanja stiže iz Međimurske županije. Ondje birači nisu zamjerili trgovanje utjecajem Matiji Posavcu. Prije dva mjeseca dao je ostavku i priznao da je primio mito od 10.000 kuna. Unatoč tome, na izvanrednim izborima održanima u nedjelju, dobio je novi mandat s gotovo 80 posto osvojenih glasova.
Krivo je i pravosuđe
"Izuzetno je problematično kada se na najodgovornije političke funkcije biraju osobe protiv kojih se vode kazneni postupci zbog korupcije. Dok je u većini europskih demokracija već opravdana sumnja u nezakonito postupanje dovoljan razlog za povlačenje iz politike, u Hrvatskoj još uvijek nije razvijena demokratska politička kultura u kojoj bi političari snosili političku odgovornost za nemoralne, nezakonite ili štetne odluke. Štoviše, istraživanje dr. sc. Vukovića pokazuje da u lokalnim sredinama što je političar korumpiraniji, to mu je veća šansa da ostane na vlasti zbog niskog postotka izlaznosti na izbore i stvaranja klijentelističkih mreža“, pokušao je za RTL objasniti ovaj fenomen docent sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, Ivan Obadić.
Tvrdi da to nije jedini razlog opstanka korumpiranih političara na sceni. Drugi razlog vezan je uz pravosuđe: dugotrajni i neuspješni sudski postupci, pravosudne afere, kompromitirana borba protiv korupcije.
"Trebamo li uopće biti iznenađeni ako je Matija Posavec percipiran kao žrtva, a ne kao osoba za koju postoji osnovana sumnja da je zlouporabila položaj i svoje ovlasti te počinila kazneno djelo? Ako se nešto ne promijeni, ovakva situacija imat će dugoročno teške posljedice po naše društvo, jer se sa svakom novom aferom produbljuje nepovjerenje u politički i pravosudni sustav što, u konačnici, uistinu može destabilizirati demokratske institucije i stabilnost društva. Sigurno je da nepovjerenju građana u tijela javne vlasti, političke stranke i političare posebno doprinose situacije kada političari unatoč pokrenutim kaznenim postupcima zbog sumnje na korupciju ne podnašaju ostavke, a još je gore kada se, unatoč potvrđenim optužnicama, ponovno kandidiraju i pobjeđuju na izborima“, smatra Obadić.
Ipak, od tri navedena slučaja, Obadić je najoptimističniji kada se govori o Varaždinu. Smatra da ondje građani imaju političku svijest jer su na lokalnim izborima svrgnuli Čehoka. Iako je to bio neočekivan poraz, on je posljedica, smatra pravnik, sukoba interesa i odluka koje je Čehok donosio tijekom kaznenog postupka.
Različito tumačenje izbornog prava
U cijeloj priči nisu krivi samo birači koji biraju korumpirane političare, već i zakon koji korumpiranim političarima omogućava da se kandidiraju. Naime, političari u kaznenom postupku mogu se kandidirati, unatoč tome što Zakon o lokalnim izborima propisuje da svaki kandidat uz kandidacijsku listu mora priložiti i potvrdu da nije u kaznenoj evidenciji, odnosno potvrdu o nekažnjavanju.
"Suvremeno izborno pravo u demokratskim političkim sustavima predstavlja veliki civilizacijski napredak. Ograničavanje prava kandidiranja osobama protiv kojih se vode kazneni postupci bilo bi protivno njihovim ustavnim pravima. Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno, a ograničenje pasivnog biračkog prava mora se temeljiti na sudskoj odluci“, objašnjava Obadić i dodao je da mu je jasno da se u javnosti to javlja kao nelogičnost.
"Sve to ispada nepravedno – političar protiv kojeg se vode kazneni postupci ne može raditi čak ni kao čistač u općini, gradu ili županiji jer mora prije zapošljavanja priložiti uvjerenje da se protiv njega ne vodi kazneni postupak, ali istovremeno – može biti izabran za načelnika, gradonačelnika ili župana", kazao je Obadić.
Obadić smatra da je nedopustivo da sudski procesi traju toliko dugo. Njihovo skraćivanje ili ubrzavanje bi moglo biti rješenje, jer je to, smatra on, u interesu i javnosti i optuženih političara. Smatra da slučajevi poput Čehokljevog potkopavaju povjerenje javnosti u pravosuđe i politiku.
"Sve veći broj slučajeva političara protiv kojih se vode kazneni postupci radi korupcije (a protiv nekih političara se vodi i više kaznenih postupaka), a koji unatoč tome ili možda upravo zahvaljujući koruptivnom ponašanju i političkom sustavu ostaju na političkim funkcijama i ponovno su birani, otvorilo je raspravu o ograničenju pasivnog biračkog prava. Samo rijetke europske države ne poznaju ograničenje pasivnog biračkog prava na temelju statusa građanske časti (tu se radi recimo o Finskoj, Švedskoj i Sloveniji), dok velika većina ograničava i privremeno isključuje iz političke zajednice osobe koje su osuđene, ali prema različitim kriterijima. Ograničenja pri tom moraju biti propisana zakonom, mora se poštovati načelo razmjernosti, a temelj mora biti u izričitoj odluci suda“, objasnio je Obadić.
Pritom je naglasio da je problem domaćeg izbornog zakonodavstva neusklađenost. Naime, u nas čak četiri zakona definiraju biračko pravo, a svaki od njih predviđa drugačije ograničenje pasivnog biračkog prava. Stoga dolazi do paradoksa da osoba može biti birana primjerice za predsjednika države ili saborskog zastupnika, ali ne može biti izabrana u općinsko, gradsko ili županijsko vijeće.
"Zakonsko rješenje koje bi poslalo ispravnu poruku javnosti, koje bi bilo na tragu vraćanja povjerenja građana u politički sustav, ujednačavanje je ograničenja pasivnog biračkog prava kako na lokalnoj tako i na državnoj razini na jednaki način, u skladu sa Zakonom o lokalnim izborima. Time bi se uvela opća zabrana kandidiranja osobama koje su pravomoćnom sudskom odlukom osuđene na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci ili im je ta kazna zamijenjena radom za opće dobro ili uvjetnom osudom – do nastupa rehabilitacije“, predložio je Obadić.
Različite vrste odgovornosti
Smatra da je već trebalo doći i do postrožavanja i ujednačavanja uvjeta za kandidaturu na političke funkcije. Nije jedini koji tako razmišlja, jer i istraživanja javnog mnijenja već neko vrijeme pokazuju nisku razinu povjerenja u političke institucije, naročito Sabor i Vladu. Po tome smo među najgorima u Europskoj uniji.
Dodaje i da je potrebno promijeniti Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te omogućiti lakši opoziv čelnika lokalne izvršne vlasti. Prema njegovu mišljenju, poželjno bi bilo i ograničiti reizbor župana, gradonačelnika i načelnika na najviše dva mandata te dodatno ojačati borbu protiv korupcije na lokalnoj razini, jer je upravo ondje najraširenija.
Ipak, trebaju li građani biti filter za pristup korumpiranih političara vlasti? Obadić smatra da je ovdje problematična nerazvijena politička kultura i odgovornost nositelja vlasti.
"Upravo je politička odgovornost pokazatelj razvijenosti civilnog društva i građanske (političke) kulture. U razvijenim zemljama s dugom demokratskom tradicijom postoje mnogi primjeri kada su političari samo zbog opravdane sumnje u zlouporabu položaja podnijeli ostavku. Stvar je moralnog i ljudskog profila osumnjičene ili optužene osobe, te političke (ne)kulture, ali i pritiska javnosti kako političari doživljavaju svoju osobnu i političku odgovornost. Kod nas nažalost, kada izbiju afere, brkaju se pojmovi presumpcije nevinosti i političke odgovornosti“, kaže on.
Pojasnio je da su presumpcija nevinosti i politička odgovornost dvije različite vrste odgovornosti. Prva je pravna kategorija i jedno od temeljnih načela suvremenog sustava ljudskih prava, dok potonja ne ovisi o povredi propisa.
"Političkom odgovornošću želi se povećati pažnja i savjesnost obavljanja službe, spriječiti zloporabe i pristranost. Svrha političke odgovornosti je osigurati povjerenje u efikasnost i vjerodostojnost vlasti. Unatoč presumpciji nevinosti kao jednom od temeljnih načela suvremenog sustava ljudskih prava koja utvrđuje da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno, javni dužnosnici trebaju stvarati dojam transparentnosti i odgovornosti prema funkciji koju obavljaju jer oni svojim djelovanjem mogu napraviti znatnu štetu javnom interesu i povjerenju građana u državne institucije“, zaključio je pravnik Obadić.
