Posebna tuga i bol ovih dana osjećaju se u Vukovaru. Ni 30 godina poslije rane ne zarastaju. Najtužniji su oni koji su izgubili svoje najmilije. Za 1853 osobe iz cijele Hrvatske i dalje se traga. Još i danas postoje žrtve koje čekaju pravdu i na ulicama susreću svoje zlostavljače.
Zdenko je skupio snagu. Odlazak na grob majci i kćeri odgađao je punih 30 godina. Kaže da sam nije mogao pa je došao u pratnji svojih prijatelja i suboraca. Njegova kćerka Martina ubijena je sa samo četiri godine.
„Ne znam što bih vam rekao. Jednostavno nisam mogao. Možda i danas ne bih došao, ali zahvaljujući suborcima i onima koji su me moralno digli da dođem ovdje i puno im se zahvaljujem na tome. Ubojice ove djevojčice i danas nitko ne dira, to je tragedija“, navodi Zdenko Štefančić, branitelj, pripadnik 4. bojne vukovarske 3. gardijske brigade.
„Nije dolazio iz tog razloga jer se bojao sebe! Da ne naiđe na nekog da se obračuna s njim, jer se ovaj zakon nije obračunao“, dodaje Ivan Anđelić, vukovarski branitelj i ratni zapovjednik, a misli tako i većina Vukovaraca koji navode kako do danas nisu našli svoje najmilije i za njih nemaju gdje upaliti svijeću.
Đurđici je rat odnio muža, oca i brata. Danas kaže, ne mrzi, ali ne zaboravlja.
„Ne možeš zaboravit nikad, prvo njega naći u stanu, ubijenog, propucanog kroz usta u mozak, otvorenih očiju. Ovo sad gledati ovolike mrtve, branitelje, civile, žene, djecu i ne znam što već. Jednostavno ne mogu vjerovati da se to moglo desiti“, govori Vukovarka Đurđica Pankas.
Ovdje su imena i Antinih sinova. Zlatko je ubijen na Ovčari, a za Dragom se još uvijek traga. O prošlosti rijetko govori. U njoj su duboke rane koje ni vrijeme neće nikada neće do kraja izliječiti.
„Može netko reći tko nije stradao, njemu je dobro, ali meni ne može biti dobro nikada! Da mi daju cijeli Zagreb i Vukovar, šta će mi kad nema nitko moj živit“, ističe Ante Krajinović.
Ivica Arbanas, prvi zapovjednik obrane Vukovara, 1. i 3. brigada ZNG-a tvrdi kako je puno obitelji umrlo u međuvremenu, a da nisu pronašli namilije. Jednako tako nisu imali priliku nigdje zapaliti svijeće. „To je tragedija“, kaže.
Ovi dani posebno su teški i bolni Snježani, rane ne zarastaju. Svaki dan iznova proživljava traumu. U hangarima Veleprometa svjedočila je mučnim scenama.
„Odavde, kroz ova vrata izlazile su hladnjače iz kojih je curila krv, to je strašno! Ne želim nikome zlo, ali želim da pravda bude zadovoljena i da svatko tko je kriv, krivac nije samo onaj koji je počinio zločin krivac je i onaj koji je čovjeka prokazao i svatko mora odgovarati za svoj postupak“, govori Vukovarka Snježana Manjak.
Stvarnost je takva da ulicama i dalje hodaju nekažnjeno oni koji su kreirali vukovarski ratni pakao. Za ratne zločine silovanja osuđeno je tek 17 osoba.
„Jovica Radan, Željko Vračarić i Dušan Ivkovkić i ja sam morala birati koji će me silovati od njih trojice. I to se događalo svakodnevno, meni se svijet okrenulo, zacrnilo mi se, ja ne znam kako se nisam srušila od šoka. To se događalo svakodnevno do pada Vukovara“, dodaje Snježana.
Da i nakon 30 godina žene na ulicama susreću svoje silovatelje govori Đurđica Pankas.
„Oni su ih mučili, oni su iz zlostavljali, ubijali njihove obitelji. Žalosno, da ih susreću još uvijek i da im ti silovatelji mogu uopće pogledati u oči nakon svega što su im učinili“, tvrdi.
Žrtve agresorskog terora i dalje čekaju pravdu koja se čini daleka i nedostižna, a istina je cijelo vrijeme pred njihovim očima.
