Proljeće prije pola stoljeća u Jugoslaviji nagovještavalo je brojne promjene. Najburnije je bilo u Hrvatskoj iz koje su se sve glasnije i konkretnije mogli čuti zahtjevi za preuređenjem zajedničke socijalističke federacije. Zbog prijedloga s ciljem liberalizacije političkih, ekonomskih i društvenih odnosa koji su po uzoru na čehoslovački scenarij tri godine ranije trebali pridonijeti izgradnji socijalizma s ljudskim licem skup događaja koji se odigravao te 1971. nazvan je Hrvatskim proljećem.
Za sve one koji su u spomenutim događajima prepoznavali začetak hrvatskog nacionalističkog pokreta s ciljem destabilizacije i dezintegracije zemlje bio je to još jedan antijugoslavenski i antisocijalistički Masovni pokret, ili skraćeno Maspok.
Međutim, u proljeće 1971. odigrao se još jedan događaj od unutarnjopolitičkog i vanjskopolitičkog značaja za socijalističku Jugoslaviju. Potkraj ožujka te godine Vatikan je posjetio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito. Njegov susret s papom Pavlom VI. bio je prvi službeni posjet predsjednika jedne komunističke države poglavaru Katoličke crkve.
Bio je to svojevrsni epilog višegodišnjeg procesa približavanja Svete Stolice i Jugoslavije nakon prekida diplomatskih odnosa 1952. godine. Razlozi prekida bili su brojni, a direktan povod bilo je proglašenje Alojzija Stepinca, kojeg su jugoslavenske vlasti osudile zbog suradnje s ustaškim režimom tijekom Drugog svjetskog rata, kardinalom.
Obnova odnosa s Vatikanom
Inicijativa za obnovom odnosa doći će početkom 1960-ih iz Vatikana, a treba je promatrati u duhu promjena potaknutih Drugim vatikanskim koncilom (1962.-1965.). Jedna od tema ovog najvažnijeg crkvenog događaja 20. stoljeća bio je upravo zaokret u odnosima s državama kojima su upravljali komunisti. Da joj je stalo do popravljanja odnosa s Jugoslavijom Sveta Stolica je nastojala pokazati na različite načine.
Između ostalog, vrh Katoličke crkve obećao je u što većoj mjeri onemogućiti antijugoslavensko djelovanje hrvatskih svećenika koji su u emigraciji često nastupali s radikalnih nacionalističkih i proustaških pozicija, a neki od njih sudjelovali i u terorističkim akcijama. Također je postignut prešutni dogovor da se slučaj Stepinac ostavi po strani kako ne bi opterećivao odnose koji su napokon krenuli u dobrom smjeru.
Istovremeno s procesom obnavljanja međudržavnih diplomatskih odnosa razvijao se i projekt dovođenja Tita u Vatikan. O toj temi se raspravljalo i za vrijeme posjeta predsjednika jugoslavenske vlade Mike Špiljaka papi Pavlu VI. u siječnju 1968. godine. Tom prilikom papa je pohvalio ulogu Josipa Broza Tita kao pokretača raznih mirovnih inicijativa u svijetu, a audijencija je završena na vrlo neobičan i neočekivan način.
Naime, prilikom ispraćaja jugoslavenske delegacije papa je na hrvatskom uzviknuo "Živjela Jugoslavija" i time iznenadio sve prisutne. U sljedećim će mjesecima papa i Tito razmijeniti nekoliko vrlo srdačnih pisama iz kojih je vidljiva obostrana volja za zajedničkim aktivnostima usmjerenima uspostavi mira u svijetu. Najkonkretnije, papa je u jugoslavenskom predsjedniku vidio važnog sugovornika i suradnika kada je u pitanju zaustavljanje rata u Vijetnamu.
'Gospoda s preživjelim idejama iz prošlosti'
Prije Svetog Oca s Titom se susreo jedan od najuglednijih vatikanskih dužnosnika, dekan kardinalskog zbora Eugene Tisserant. Prilikom svog boravka u Jugoslaviji u lipnju 1968. Tisserant se u nekoliko navrata vrlo kritički osvrnuo na suradnju hrvatskih katoličkih svećenika s ustašama tijekom Drugog svjetskog rata, ali i na konzervativizam aktualnih hrvatskih biskupa koje je nazvao "gospodom s preživjelim idejama iz prošlosti", koja daleko zaostaju za razvojem događaja u svijetu, ali i samoj Katoličkoj crkvi.
Po povratku u Vatikan Tisserant je održao predavanje na kojem je hvalio Tita kao velikog državnika, a nakon što mu je jedan mladi hrvatski katolički svećenik prigovorio odlazak u Jugoslaviju kardinal je ljutito odgovorio da bi hrvatski svećenici trebali "zahvaliti Bogu što je na čelu njihove domovine takva ličnost kao što je Tito".
Nakon što su 1970. uspostavljeni diplomatski odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice sve je bilo spremno za Titov posjet Vatikanu koji se 29. ožujka 1971. napokon i dogodio. U svom pozdravnom govoru papa je još jednom naglasio ulogu Jugoslavije i njezinog predsjednika u borbi za mir u svijetu, na što mu je Tito odgovorio da mu je drago što može "ustanoviti da su gledišta Svete Stolice i Jugoslavije o najvećim problemima u svijetu… bliska ili se podudaraju".
Crkva je prespavala Hrvatsko proljeće
Vatikanska i jugoslavenska strana ocijenile su posjet više nego uspješnim, a to mišljenje dijelili su i brojni svjetski mediji proglasivši susret Tita i Pavla VI. jednim od najvažnijih događaja po pitanju širenja mira i razumijevanja među narodima.
Naposljetku, kako na ovaj konkretan događaj, ali i cijeli proces približavanja Jugoslavije i Svete Stolice gledati u kontekstu promjena koje 1971. predlažu hrvatski političari, intelektualci i studenti, od kojih mnogi i praktični katolički vjernici? Crkva u Hrvata, barem što se tiče javnog angažmana, uglavnom je prespavala Hrvatsko proljeće. Niti je bilo konkretne podrške hrvatskim zahtjevima niti konkretne osude progona i podrške progonjenim Hrvatima nakon sjednice u Karađorđevu.
Suzdržan odnos Crkve bio je velikim dijelom posljedica novog realiteta u odnosima između Svete Stolice i Jugoslavije. U Vatikanu je procijenjeno da bi podrškom zahtjevima za liberalizacijom jugoslavenskog društva ili kritiziranjem kršenja ljudskih prava ti odnosi ponovo bili ugroženi.
Sve navedeno daje naslutiti da dilema Zagreb ili Beograd, Savka, Tripalo, Gotovac i Čičak ili Tito, za vrh Katoličke crkve ustvari uopće nije postojala. Niti u proljeće 1971. niti u godišnjim dobima koja su uslijedila.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
