I oni koji danas nisu u Vukovaru, također proživljavaju uspomene, sjećanja na sve što se dogodilo 1991. godine. Od Zagreba, preko Zadra do Dubrovnika, građanima je 18. studeni zauvijek urezan u pamćenje. Prošlo je 30 godina, ali današnji dan oni ne zaboravljaju.
Taj strah i činjenicu da ne znaju kako će sve to proći i što nas čeka dalje, kažu da će zauvijek pamtiti. S druge strane, neki su za pad Grada heroja čuli i dok su sami imali puške u rukama.
Rajko Džaja iz Zadra kaže da je bio na ratištu. "Morali smo podnijet sve to skupa, čuvali smo crtu, da nas ne probiju, znali smo kako je. Teško je bilo, ali smo se obranili", ističe.
"Nastala je neka panika, mi smo se organizirali ovuda, onda smo uzeli puške, lovačke, jedine koje smo imali, pravili smo ručne bombe, sami izrađivali, i tako. Čekali smo što će biti", dodaje Nedo Gamberaš.
Neki su to pak doživjeli dječjim očima. Dubrovkinja Andrijana Matošić tada je bila 13-godišnja djevojčica koja o toj boli danas uči svoju djecu s kojom je za Vukovar upalila svijeću.
Tada nesigurnost, danas su zamijenili tuga i ponos u isto vrijeme pa je tisuće svijeća za žrtvu Vukovara gorjelo u gradovima diljem Hrvatske.
