Silente je osnovan 2013. i već tri godine kasnije imate samostalni koncert u Domu sportova. Tako nešto na našim prostorima nije zabilježeno još od novovalnih dana, koja je po vama tajna vašeg, gotovo pa rekordno brzog uspjeha?
Silente je prvi singl izbacio početkom 2013. A pripremali smo se, može se reći, cijeli život. Morate i nas shvatiti, nema muzičara na vrlom novom svijetu koji bi u našoj koži uradio išta drugačije. Ja sam tada imao 21 godinu sa glavom punom raznih stanja, tko je razmišljao o uspjehu, ni sada ne razmišljamo tako. Lako je sada komentirati i birati poteze, trebali smo ovo ono, ali mi nismo imali nikoga pitati za išta, svi muzičari koje smo znali su bili u Dubrovniku, a dan prije nego je prvi singl „Terca na tišinu“ izašao, mi smo bili jedini koji su mislili da je ovo imalo dobro. Uz nas je bio i Dejan kojem vrlo vjerojatno možemo zahvaliti na poziciji koju imamo danas – možda bi jednako dobro svirali, ali bi naš utjecaj ostao na jako malom zamahu. Vrlo obeshrabrujuća i nezavidna startna pozicija za jedan bend iz Dubrovnika koji je za svaku promociju ili snimanje morao autobusom nositi opremu u Zagreb. Kada se spominje recept, sreća ili takvi konteksti, ja mogu shvatiti da je ljudima to brzo, pa i meni je na kraju krajeva, ali neću dozvoliti da se pojeftini žrtva koju smo napravili sami sebi, publika koju smo živčano tražili samo da nas netko čuje, gaže koje smo odbijali jer su bile ponižavajuće iako nismo imali ni za burek. Da se pojeftine sva smrzavanja po raznim autima i makne ta čar da sve ovo svaki dan može propasti kao svaki drugi rad. Svijet je vidio čudnijih stvari, nema razloga upirati prstom u svaku budalu sa gitarom.
Ovaj nastup je i vrhunac vaše dosadašnje karijere, što bi bilo ono po čemu će se ova svirka najviše razlikovati od ostalih?
Publika koju smo mi dobili u zadnje dvije godine je tako puno učinila za nas, ne možemo tražiti više, ali možemo dati više. Da bi dali više trebaju nam bolji uvjeti, a to je moguće u dvoranama kao što je Dom sportova. Da vozim aute za život, ulaskom u Dom sportova sam zapravo prešao na McLaren i napokon mogu svoju snagu pretvoriti u modernu umjetnost. Čast je sve to skupa, tresem se i od straha i od uzbuđenja, ali ne mogu čekati, nemam što raditi. Moj život je dosadan bez muzike kao i životi mnogih ljudi s kojima provodim svoje blesavo vrijeme.
Većina tvrdi kako se sve vezano uz glazbu događa u Zagrebu. Vi ste, međutim, krenuli iz Dubrovnika, predstavlja li vaša priča iznimku ili smatrate da i u glazbi konačno dolazi do „decentralizacije“?
Naravno da je to istina, ne samo u glazbi, ali držat ću se glazbe pošto sam samo muzičar. Glazba je svoj vrhunac doživjela prije 30 godina, ne možemo očekivati da se svijet mijenja, a glazba ostane ista, mora biti drugačija – nekome bolja, nekome lošija. Moderna glazba se svira već 50 godina, kako će se decentralizirati ako 80% uvjeta za rad postoji u Zagrebu, ostatak Hrvatske jedva drži klub otvoren, a ljudi konzumiraju glazbu na kompletno drugačiji način. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv toga, pa nitko mene nije pitao sviđa li mi se. S druge strane talent tu ne igra ulogu, on se stvara bez da te pita. Ali talent treba izbrusiti, prilagoditi ga modernom vremenu, drugačija glazba je drugačije isplativa u drugačijem vremenu, isto kao svaka druga umjetnost. Još se glazba dobro drži ako je pitati slikare čiji je talent neupitan.
Koja je bila uloga glumca Dejana Aćimovića u vašem proboju na scenu? U tekstovima koji su na počecima pisani o vama, nerijetko vas se nazivalo „Aćimovićevim bendom“.
Dejan je kao prvo izvanredan čovjek velike duše i on je talent za život koji je Silente zaštitio od odvratnih novinara i netalentiranih pijavica koje vrebaju današnju estradu. I naravno od samoprozvanih umjetnika koje ovim putem srdačno pozdravljam, da nema vas ne bih imao ovako ubojit odgovor na ovo pitanje.
U profesionalnom smislu Dejan je probao pustiti da se naš imidž i talent razvije svojim prirodnim putem i ako će propasti neka propadne na svoj način. Bila bi mi čast da on vodi ovaj bend jer bi ga vodio sjajno, ali ovo su ipak sve naše gluposti koje su pomoću njegovih spotova došle do glavnog reflektora i sada našu muziku i riječi proživljavaju tisuće mladih i starih ljudi koji jednako ili još više ne znaju kud će sa sobom. No samo pravo...
Mediji prema vama kao da imaju malo čudan odnos. Glazbena kritika, recimo, vas doživljava prilično neozbiljno, kao neku tinejdžersku atrakciju. Smeta li vas to?
Strašno sam razočaran time, žao mi je da nismo kliknuli. Trebamo im povećati plaću.
Nastupali ste i kao gosti na koncertima Bajage i Instruktora. Kako je njegova publika reagirala na vas?
Netko sjajno, netko baš i ne. Jedan čovjek me zaustavio i kaže „Ovo sa Bajagom u Domu sportova, dosadni ste bili. Ali ona pjesma 'Neobranjivo' je vrh, počet ću vas pratiti, možda tu ima nešto“ Tako da svakakvih stvari ima, nije Silente za svakoga.
Iza sebe imate dva studijska albuma, koje bi po vama bile glavne razlike između „Lovca na čudesa“ i „Neće rijeka zrakom teći“?
"Lovac" je snimljen u lošijim uvjetima što se i čuje, a "Rijeka" bolje zvuči uživo naspram prvog. "Lovac" ima bolje balade i spremniji je za akustičnu svirku, dok "Rijeka" doživi vrhunac na velikoj pozornici. "Lovac" ima nedovršene dijelove i stvari koje aranžmanski tada nisam znao riješiti, a "Rijeka" ima manje solo dionica. "Lovac" je pjevniji, a "Rijeka" ritmičnija. "Lovac" ima konkretniju muziku, a "Rijeka" konkretnije riječi. "Lovac" ima stabilnost žanra, dok "Rijeka" na momente ulazi u neodređene sfere. Ljepota je u oku promatrača.
Kako nastaju vaše pjesme, odnosno kako izgleda kreativni proces Silentea?
Sančo (basist Sanin Karamehmedović, op.a.) ima nevjerojatan dar za tekst, od njega se može naučiti puno čak iz samo par tekstova koje je napisao. Ja onda na taj tekst stavim zareze i izbacim zadnju strofu samo da ne bude sve po njegovom. Na laptopu snimim cijeli aranžman i drugi dan bend to svira i događaju se najbolje stvari, konekcija, magija, umjetnost, životi, avantura.
Radite li već na novom materijalu i hoćete li neke stvari s njega izvesti i u Domu sportova?
U našem slučaju to je neizbježno, Sančo i ja radimo ovo toliko dugo da ne možemo stati sada, što god se dogodilo. Možda Silente nema budućnost i stvarno jest nekakva tinejdžerska atrakcija, ali ovo srce je napokon na pravom mjestu pa neka kuca ako hoće tako. Nemamo plan svirati novi materijal, ali to nas nije spriječilo prije. Neka bude što god bude.
Koje bendove biste naveli kao najveće utjecaje? Pitam vas to zbog toga što mi, kada gledam vaše fotografije, djelujete dosta „hipijevski“, dok me sama glazba dosta vuče na sarajevsku pop-rock školu?
Mnoge stvari koje želiš imati na kraju završe na onima koje možeš imati, nemam opis koji furamo, ali to je jedan od zanimljivijih komentara, hipi pop-rocker. Mama će mi obožavati to. Sarajevska pop-rock škola je meni najdraža, ne znam što su onda oni radili, ali po meni su napravili sjajno, Zabranjeno Pušenje kao kategorija za sebe. A što se izgleda tiče, znam da je danas to jako važno i da svi donose zaključke na osnovi jedne slike sa facebooka, ali jednostavno mi to ne predstavlja neku težinu, a ne vjerujem ni da mnogim ljudima predstavlja. Ljudi ili vole nešto ili ne, razloge će izmisliti ako treba.
Prvu pravu zagrebačku promociju održali ste u Tvornici, sada ste evo dobacili i do većih dvorana... Imate li sličnu „prođu“ i u ostatku Hrvatske ili regije?
Negdje da negdje ne, jednako nas iznenadi i uspjeh i neuspjeh. Ovo Valentinovo sviramo po prvi put u Beogradu, to je prvi put u Srbiji općenito, i stotine ljudi se javlja preko raznih mreža, što je samo po sebi nevjerojatno. Isto je tako bilo za Sarajevo prvi put, a dosad smo već tri puta bili tamo. Cilj je svemir pa dokle ide.
Što nakon Doma sportova, planirate li u bližoj budućnosti još takvih, velikih koncerata?
Do ljeta svirke i vježbanje trećeg albuma, onda snimanje tog legendarnog materijala sa promocijom koncentriranom na cijelu regiju, bar gdje smo već do sada svirali. Vrijeme je da poboljšamo logistiku sa većim kombijem za svirke koje su postale sve češće i možda je vrijeme za neku novu opremu. Tko zna, život je bolji nego ikad, vruć je i nema vremena za odmor.
