Koliko je molbi za posao proteklih godina poslala Riječanka Tajana Putrih ni sama ne zna, ali u toj uzaludnoj potrazi za radnim mjestom postala je pravi ekspert, jer kako priča, nakon dvije godine neumornog prikupljanja dokumentacije i slanja molbi shvatila je da je to uzaludan trud jer i prije nego se objavi natječaj škole već nekog zaposle, piše Novi list.
U međuvremenu je upisala i doktorski studij iz povijesti umjetnosti u Zadru i trenutno pohađa četvrti semestar, a ono što ju najviše žalosti činjenica je da se do sada nije uspjela nimalo približiti svojoj struci kada je posao u pitanju.
"Završila sam studij u roku, bila sam izvrstan student i školujem se već 22 godine, ali ponekada se pitam koji se smisao svega toga. Imam 30 godina i ne mogu se pomaknuti, ne mogu stvoriti baš ništa. Još uvijek živim s roditeljima i ovisim o njima, umjesto da im u ovim godinama pomažem. Najtužnije je da nisam uspjela dobiti priliku da pokažem svoje znanje. Za dvije ili tri godine više me nitko neće htjeti zaposliti, bit ću prestara i bez ikakvog iskustva. Dolaze nove generacije", kaže Tajana ocijenjujući da je njena generacija propala.
Prisiljena na odlazak
Očito je da ću biti prisiljena otići ne samo iz Rijeke, nego i iz Hrvatske, a to ne želim. Rođena sam u Rijeci i volim Rijeku. I u sklopu svog doktorskog studija radim na promociji Rijeke, jer se bavim temom sakralne riječke baštine, ali taj me grad tjera da odem. Prolaze mi najbolje godine i žao mi je da nemam drugi izlaz. Stalno sam gajila nadu da će se nešto promijeniti, međutim vidim da neće i odlučila sam potražiti posao u inozemstvu. Žalosno je da me ova država školovala i ulagala u mene, zaključuje Tajana.
http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Nasa-stvarnost-Hrvatska-me-tjera-da-odem-rad-i-znanje-se-u-ovoj-drzavi-ne-cijene
