U Hrvatskoj je nešto manje od pola milijuna ljudi na rubu egzistencije, radnici nasilno zauzimaju proizvodne pogone tvrtki koje im ne isplaćuju zarađene plaće, javni ugled premijerke ozbiljno je uzdrman kosturima koji iskaču iz, bila je uvjerena, još 90-ih zapečaćenih ormara. Ali, Vlada je stabilna i sigurna.
Opstanak vlade Jadranke Kosor može biti ugrožen samo unutarnjim potresima i razmiricama, jer jednostavno ne postoje snage koje bi vladajuću koaliciju u ovom trenutku ugrozile izvana.
To da Hrvatska ima bilo kakvu oporbu sporadično se pokaže svakih nekoliko mjeseci u Saboru, kada tijekom aktualnog prijepodneva viđeniji SDP-ovi zastupnici suočavaju premijerku Kosor s naštrebanim statističkim podacima o padu industrijske proizvodnje, broju korisnika socijalne pomoći, broju ljudi koji svakodnevno odlaze na posao, a da za to ne dobiju plaću ili onih koji su se u potpunom očaju odlučili gladujući izboriti za svoja osnovna ljudska prava. Tako je bilo i tijekom zadnjeg aktualnog prijepodneva, pred kamerama je djelovalo vrlo efektno, izgledalo je čak i kao da su na trenutak premijerku izbacili iz takta, pa je ona zatražila zaštitu od Barba Luke. No, budimo realni, Kosor ne bi bila tu gdje je danas da je stvarno ikada trebala bilo čiju zaštitu. Riječ je jednostavno o već više puta repriziranom igrokazu, čiji je učinak na stvarne živote stanovnika ove države ravan nuli.
Poruke oporbe ne mogu zapamtiti ni najpažljiviji analitičari
Ostavi li se po strani parlamentarna 'aktivnost' oporbe, činjenica je da ne ostaje gotovo ništa drugo. U zadnjih nekoliko mjeseci stranke oporbe svele su se na nekoliko konferencija za novinare, čije poruke nisu memorirali čak ni najpažljiviji politički analitičari.
Šlampavim odabirom prvog mjesta sastanka, oporbeni 'junaci' sebi su, pak, priskrbili krajnje posprdan naziv 'kukuriku koalicije'. Analiziraju li se izjave čelnih ljudi te grupacije nakon nekoliko zajedničkih druženja, ništa bolje nisu ni zaslužili. Nakon zadnjeg sastanka u Labinu jedino što su uspjeli promucati bilo je: prijevremene izbore ne zazivamo, ali smo spremni preuzeti odgovornost ako do njih dođe. U prijevodu, nadamo se da izbora još neće biti.
Pobrinuli su se također da nitko racionalan ni ne zaželi skore izbore kada su kao svoj plan oporavka Hrvatske predstavili – decentralizaciju?! U najdubljoj ekonomskoj krizi oporbena elita nije smislila ništa kreativnije od godinama ponavljane mantre kako samo treba više novca dati lokalnoj i regionalnoj samoupravi pa će sve biti bolje. Ta izborna platforma toliko je jaka da Jadranka Kosor može sutra mirno raspisati prijevremene izbore i biti sigurna da će ih dobiti.
Čačić i sirenski zov HDZ-a
No, premijerka ništa ne prepušta slučaju, pa se pobrinula da se čak i takva klimava koalicijska nakupina počne, u skladu sa svojim imenom, međusobno kljucati. U medije je propuštena informacija o misterioznom sastanku predsjednika HNS-a Radimira Čačića i premijerke Kosor u jednom zagrebačkom hotelu, gdje joj je šef narodnjaka premijerno predstavio projekte o kojima će javnost čuti tek idući tjedan. Kosor je time poslala poruku oporbi kako im klip pod noge može baciti kad zaželi, a svojim koalicijskim partnerima da nisu nezamjenjivi. Čačić je, pak, po tko zna koji put dokazao da su mu sirenski zov HDZ-a i mogućnosti suradnje s tom strankom naprosto neodoljivi, te da sve opcije kani, kao i do sada, imati otvorene.
Dok šef SDP-a Zoran Milanović ima takve partnere doista može samo kukurikati, a premijerka, da ostanemo u metafori, zadovoljno klepetati krilima. U tom kontekstu doista neozbiljno zvuči informacija o navodnoj ponudi druge HNS-ovke Vesne Pusić SDP-u da te dvije stranke pristupe osnivanju vlade u sjeni. Smješnije od toga bilo bi samo da nominira Čačića za premijera u sjeni.
Sindikalni čelnici u foteljicama, radnici na cesti
Bilo bi donekle podnošljivo da je samo oporba neozbiljna, ali za prvo mjesto u neodgovornosti i neozbiljnosti teška konkurencija su im sindikalni čelnici. Oni su, naime, zadnju suvisliju zajedničku akciju izveli polovinom studenoga prošle godine. Tada su se okupili na središnjem zagrebačkom trgu, fućkali i galamili sat vremena pred Kamenitim vratima i razišli se već nakon prve informacije da će ih na razgovor primiti predsjednik Sabora Luka Bebić. Bebić je poslušao sve njihove primjedbe i otpravio ih kući neobavljena posla. Zakon o radu za čija su poboljšanja došli protestirati i dalje je jednako loš po radnike, a u pripremi je još i gori. Radnici se spontano upuštaju u sindikalne akcije na terenu, koje često graniče s nasilničkim ponašanjem, blokiraju ulaze u pogone, zaposjedaju imovinu tvrtki i na sve moguće načine pokušavaju vođama svojih sindikalnih središnjica reći da im je dosta te da je vrijeme za akciju. Ali, ne daju se oni iz svojih udobnih foteljica tek tako na cestu, radije pozovu uvijek spremne kamere, kažu riječ-dvije o teškom položaju radnika i tako utišaju nečistu savjest.
Kad već premijerki glavobolje ne zadaju oporba i sindikati, nema razloga da to čini predsjednik države. Shvatio je Ivo Josipović kako je miroljubiva koegzistencija mnogo lagodnija kad je premijerka u pitanju, pa je čak otišao i korak dalje. Jedini se u državi 'usudio' javno stati u obranu Jadranke Kosor po pitanju moralno upitnog stjecanja njezinih stambenih kvadrata.
A kada Pantovčak nije u stanju barem pustiti premijerku da se, oboružana vojskom odvjetnika, koprca u najvećem skandalu u karijeri, teško je s tog brda očekivati neko veće oponiranje kod ostalih važnijih pitanja.
U tako sagledanoj situaciji ovaj mandat Jadranke Kosor može završiti samo na dva načina: unutarnjim urušavanjem Vlade ili odabirom trenutka koji je najpovoljniji za raspisivanje izbora. Treća mogućnost, izvanredni izbori, koji bi Vladu zatekli nespremnu, malo je vjerojatna. Te izbore nitko nema ni volje ni snage isprovocirati.
