Zbog tekstova u kojima sam problematizirao riječi i djela zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca neki su me proglasili glasnogovornikom Srpske pravoslavne crkve. Što naravno nisam bio kada sam pisao o antisemitskim stavovima episkopa i patrijarha . Nisam to bio niti kada sam pisao o pravoslavnim svećenicima koji su u ratovima 1990-ih veličali kojima su ubijani ljudi i razarani gradovi. A bogami ni kada sam kritizirao negiranje crnogorskog identiteta od visokih predstavnika SPC-a.
Ti "neki" očito nikako ne mogu shvatiti da je meni baš svaki nacionalizam, i baš svako negiranje zločina i veličanje zločinaca jednako (na)strano, odnosno da u etničkom ili vjerskom podrijetlu onih koji to čine doista ne vidim olakotnu ili otegotnu okolnost. Kao što im očito nije jasno da ne vidim niti uzročno-posljedičnu vezu između ljudskosti i mjesta nečijeg rođenja i stanovanja, ili toga je li netko vjernik ili nije.
Na tragu svega rečenog ovim ću tekstom pokazati da, ako procijenim da ima razloga, mogu biti i "glasnogovornik" Katoličke crkve u Hrvatskoj. Tim više što ću glasno progovoriti o onima o kojima Crkva u Hrvata uporno šuti. Ne mislim ovaj put na sve one pripadnike višeg i nižeg katoličkog svećenstva koji su podržavali ustaški pokret za vrijeme Drugog svjetskog rata, a neki to nastavili činiti i nakon njegova završetka. Nadam se da će sama Crkva jednom skupiti hrabrosti i objasniti zašto o njima toliko dugo šuti.
Ovaj put bih se ipak prisjetio svih onih svećenika koji su tijekom spomenutog rata odbili prikloniti se fašizmu, te na različite načine odlučili pridonijeti antifašističkom pokretu. Nadam se da će nam ljudi iz Crkve jednom objasniti zašto i o njima uporno šute. Kako god, siguran sam da se jednih imaju razloga sramiti, a na druge biti ponosni. Samo još da postignu konsenzus oko toga koji su koji.
Svećenici o kojima Crkva šuti
Dakle, činjenice govore da je nemali broj svećenika osuđivao rasizam i zločine ustaškog pokreta, te da su mnogi pomagali progonjenim osobama. Kao npr. župnik iz Šćitarjeva Dragutin Jesih kojeg su 1944. ubile ustaše jer je spašavao Židove, a memorijalni centar Jad Vashem iz Jeruzalema mu zbog toga dodijelio titulu "pravednika među narodima". Ili, niz franjevaca poput Zlatka Svirića, Josipa Markušića ili Srećka Franjkića, kojima brojni Srbi iz Bosne i Hercegovine mogu zahvaliti što su preživjeli rat.
Neki svećenici svoj su antifašizam dokazivali i suradnjom s Narodnooslobodilačkim pokretom. Istraživač Ćiril Petešić u svojoj knjizi "Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941.-1945." navodi imenom i prezimenom 75 takvih svećenika, od čega su 52 po nacionalnosti bili Hrvati, 21 Slovenac i dvojica Poljaci. Petešić spominje i desetine svećenika koji su ubijeni zbog suradnje s partizanskim pokretom. Iako bi bilo pohvalno istražiti sudbine svih spomenutih, biografija jednog od njih izaziva posebnu pažnju.
Njegovo ime je Svetozar Rittig i rođen je upravo na današnji dan, 6. travnja 1873., u Slavonskom Brodu. Rittig, koji je doktorirao na uglednom bečkom Augustineumu i govorio nekoliko svjetskih jezika, bio je župnik u jednoj od najuglednijih katoličkih župa u Hrvatskoj, onoj Svetog Marka na zagrebačkom Gornjem gradu. Ovaj visokoobrazovani kršćanski teolog i borac za hrvatske interese u Austro-Ugarskoj Monarhiji i Kraljevini Jugoslaviji od samog je osnutka NDH bio kritičan prema novouspostavljenom režimu.
Ustvari, Rittig je još 1929. upozoravao na Antu Pavelića kojeg je smatrao talijanskim čovjekom spremnim vlastite ambicije zadovoljiti na štetu Dalmacije. Nakon što je saznao da mu se zbog kritika novih hrvatskih vlasti, Trećeg Reicha i Hitlera sprema hapšenje Rittig potkraj lipnja 1941. napušta Zagreb i seli se u Selce koje je u tom trenutku bilo pod talijanskom kontrolom. U jesen 1943., nakon kapitulacije Italije, mons. Svetozar Rittig odlazi u partizane, a uskoro postaje i član Predsjedništva ZAVNOH-a.
Svetozar Rittig
Otišao u partizane 'da spasi obraz klera'
Kako u svojoj odličnoj knjizi o ovom svećeniku navodi povjesničarka Margareta Matijević, Rittig je jednom prilikom zapisao da je u partizane otišao "da spasi obraz našeg hrvatskog klera, našeg svećenstva, radi strahovite sablazni što su mnogi hrvatski svećenici počinili najveća bezakonja". Osim što je nedvosmisleno osuđivao svećenike koji su stali na stranu Ante Pavelića, u svojim je govorima i tekstovima hvalio partizanski pokret kao dobar primjer mogućeg suživota i zajedničke borbe Hrvata i Srba.
Za razliku od nekih biskupa, pa i samog nadbiskupa Stepinca, on je potpuno lažnim i licemjernim smatrao to što se visoki dužnosnici ustaškog pokreta izjašnjavaju kao praktični vjernici-katolici. Baš zato je partizanima, za koje se iz prve ruke uvjerio da se bore za slobodu, bratstvo i ravnopravnost, poručio da su "bolji kršćani nego oni koji se busaju u prsa da su čuvari kršćanstva".
Zanimljivo je i njegovo tumačenje razloga zahlađenja odnosa između komunista i Katoličke crkve nakon završetka rata. Po njegovu mišljenju, kao što su tijekom rata partizani i komunisti dobro surađivali sa svećenstvom na oslobođenim krajevima, omogućivali održavanje misa za vjernike i vjeronauk u školama tako su i nove poslijeratne vlasti na čelu s Titom pružile ruku suradnje Crkvi. Rittig pritom ne spori i odmazdu prema nekim svećenicima, poglavito onima koji su se "otimali za službe u ustaškoj vojsci i državi… huškali protiv pravoslavnih i poticali na klanje", ali tvrdi da "nijedan svećenik nije od partizana ubijen što je vršio svoje svećeničke dužnosti, nego što ih nije vršio".
Patriot, humanist i antifašist
Međutim, na suradnju nakon završetka rata nije bio spreman ponajprije Alojzije Stepinac. Oštrinom i neprijateljskim stavom prema komunističkim vlastima, neusporedivim onom prema ustaškim vlastima, Stepinac se po Rittigovim riječima prometnuo ne samo u vjerskog nego i političkog vođu. A za dvojicu političkih vođa u novim okolnostima nije bilo mjesta. Pa ipak, unatoč brojnim Rittigovim zamjerkama na račun držanja Alojzija Stepinca tijekom rata, ali i Stepinčevim kritikama njegova ponašanja u istom razdoblju, oštro se protivio suđenju i zatvaranju zagrebačkog nadbiskupa. Stepinac je "pogriješio svojom politikom, ali nikako nije politički zločinac i izdajica svoga naroda" smatrao je Rittig.
Katolički svećenik, hrvatski patriot, humanist i antifašist Svetozar Rittig bio je spreman riskirati vlastiti život zbog ideala u koje je vjerovao. U vremenima u kojima je bilo oportunije ignorirati nepravdu on joj se odlučio suprotstaviti. Tim činom osvjetlao je obraz svom hrvatskom narodu i svom svećeničkom pozivu.
Mons. Svetozar Rittig umro je 1961. u Zagrebu. Koliko mi je poznato niti jedna ulica u Hrvatskoj danas ne nosi njegovo ime. Nije je zaslužio čak niti u svom rodnom Slavonskom Brodu. A kako i bi kada je tamo prednost dobio jedan od najuglednijih ustaša, ministar u vladi NDH i potpisnik rasnih zakona Mile Budak. Kad malo bolje razmislim, siguran sam da bi i sam Rittig odbio biti u takvom društvu.
