Svjesni svoje odgovornosti vraćanja glasa psihologije kao struke u javnost, i ove godine u Zagrebačkom psihološkom društvu (ZPD), između ostalog, provode akciju "Zamijenimo zablude znanošću" u sklopu 13. Tjedna psihologije. Cilj je upravo povratak znanosti i spoznaja iz psihologije u ključne i aktualne teme te informiranje i odvajanje mitova, zabluda i ideologije od znanstvenih spoznaja.

VEZANE VIJESTI

Možeš sve što želiš, samo ako se dovoljno potrudiš. Svatko je kovač svoje sreće. Samo misli pozitivno. Sve je u glavi. Sreća je izbor. … Koliko ste puta čuli ovakve poruke, možda i od prijatelja, obitelji, na poslu, u društvu, svuda oko nas, iskaču s društvenih mreža, reklama, vrište iz literature samopomoći i sugeriraju da je naša dobrobit isključivo u našim rukama i da nam nitko ne može pomoći, ako si sami ne pomognemo.

Riječ je o još jednoj zabludi čijeg se razotkrivanja temeljeno na znanstvenoj podlozi dohvatila psihologinja Marina Milković iz Zagrebačkog psihološkog društva i odmah upozorila: ''Stvari zapravo nisu tako jednostavne i naše (mentalno) zdravlje, dobrobit, mogućnost da ostvarimo vlastite potencijale, ovise i o nizu okolinskih faktora na koje ne možemo djelovati sami''. Da bi pokazala koliko nepovoljno odnos okoline prema nama i diskriminacija mogu utjecati na naš uspjeh i dobrobit, Milković je podsjetila na povijesni eksperiment učiteljice Jane Elliot u ruralnom gradiću u američkoj državi Iowi.  Elliot je provela ovaj važan eksperiment 5. travnja 1968., dan nakon ubojstva Martina Luthera Kinga Jr.-a, sa svojim razredom trećaša kako bi ih podučila utjecaju diskriminacije. Nedugo prije toga njezini učenici izabrali su upravo njega za junaka mjeseca i bili su zbunjeni razlozima njegovog ubojstva. Elliot je podijelila razred ovisno o boji očiju na one plavih i smeđih očiju. Učenici i učenice smeđih očiju imali su niz privilegija, primjerice mogli su se dodatno igrati u novoj dvorani, dok učenici i učenice plavih očiju to nisu smjeli. Također, učiteljica je one smeđih očiju ohrabrivala, govorila im da su pametni i vrijedni te im savjetovala da se ne druže s djecom plavih očiju. Govorila je da je boja očiju pokazatelj inteligencije i da su jednostavno djeca smeđih očiju inteligentnija od djece plavih očiju.

''Ovakav eksperiment s djecom u današnje vrijeme, bez najave, bez odobrenja roditelja, bio bi etički potpuno neprihvatljiv'', ističe Milković, a na kraju je pokazao nevjerojatne rezultate: ''Percepcija i ponašanje učenika i učenica nevjerojatno su se promijenili samom činjenicom da su mislili da su oni smeđih očiju bolji od onih plavih očiju. Učenici i učenice smeđih očiju zauzeli su omalovažavajući stav prema učenicima i učenicama plavih očiju. Oni do tada zatvoreni i povučeni smeđih očiju postali su otvoreniji i uspješniji u izvršavanju školskih obaveza. Istovremeno, učenici i učenice plavih očiju koji su do tada bili vrlo uspješni u školi počeli su raditi greške, doživljavali su nasilje od smeđookih vršnjaka i vršnjakinja protiv kojeg se nisu ni bunili''. ''S obzirom na to da je ovaj eksperiment proveden u petak, učiteljica je u ponedjeljak obrnula priču i tada su smeđooki učenici i učenice bili negativno okarakterizirani. Ipak, učenici i učenice plavih očiju, nakon iskustva koje su proživjeli, nisu bili skloni u jednakoj mjeri ponoviti ponašanje svojih vršnjaka i vršnjakinja. Kada im je naposljetku učiteljica objasnila eksperiment, učenici i učenice su reagirali vrlo emotivno i nisu mogli vjerovati da su se tako ponašali jedni prema drugima. Za zadaću su trebali napisati esej o ovom iskustvu'', istaknula je Milković.

Valja reći da istraživači i istraživačice već desetljećima proučavaju što sve određuje našu subjektivnu dobrobit i postoji velik broj istraživanja u tom području, ali za potrebe ovoga teksta trebamo razjasniti o čemu je riječ. 

''Subjektivna dobrobit podrazumijeva emocionalne reakcije i zadovoljstvo pojedinim područjima života te opće procjene zadovoljstva i kvalitete života. Neki od čimbenika koji predviđaju subjektivnu dobrobit su životni standard, zdravlje, okruženje u kojem živimo, sloboda u smislu mogućnosti da imamo kontrolu nad vlastitim životom, odnosi s drugima, mir, sigurnost te mogućnost pristupa obrazovanju i zaposlenju'', navodi Milković.

Dodaje i da se prema pregledu britanskih istraživanja o subjektivnoj dobrobiti pokazuje da subjektivna dobrobit varira s obzirom na dob i to na način da je u prosjeku najniža u srednjoj životnoj dobi - između 35 i 55 godina, uz opadanja u još dva životna razdoblja – srednjim tinejdžerskim godinama i starijoj životnoj dobi. Ključnim faktorom koji značajno doprinosi predviđanju dobrobiti, pokazuju se socijalni odnosi, naime, više zadovoljavajućih socijalnih odnosa i podrške povezano je s višom subjektivnom dobrobiti.

Podaci prikupljeni kroz Europsko socijalno istraživanje iz 2015. koje od 2002. godine mjeri niz varijabli povezanih sa subjektivnom dobrobiti u većini europskih zemalja pokazuju primjerice da, piše Milković, zadovoljstvo ravnotežom između posla i privatnog života varira među europskim državama i to na način da je zadovoljstvo najveće u nordijskim zemljama koje su više orijentirane na prava radnika i radnica, omogućuju manji broj radnih sati, veću fleksibilnost na području rada i veći osjećaj kontrole vezano za zaposlenje.

''Također, postoje razlike među državama ovisno o tome koliko pozitivno ispitane osobe procjenjuju društvo u kojem žive pri čemu svoje društvo najpozitivnijim procjenjuju stanovnici i stanovnice Norveške, a slijede ih druge skandinavske zemlje i Švicarska. Procijenjena kvaliteta društva ovisi o ekonomskoj sigurnosti, društvenoj koheziji, društvenoj uključivosti i osnaživanju. S obzirom na to da spomnute države spadaju i među bogatiji dio Europe, važno je istaknuti da ekonomska stabilnost nije jedini važan čimbenik u predviđanju subjektivne dobrobiti, već je primjerice važna i procjena legitimiteta političkog sustava određene države, odnosno koliko je demokracija u toj državi u skladu s očekivanjima stanovništva o tome kakva bi trebala biti'', naglašava Milković.

Nastavno na čimbenike koji određuju našu subjektivnu dobrobit, može se uočiti da su ti čimbenici različito raspodijeljeni u društvu: ''Međusobno se razlikujemo ovisno o zdravlju, socioekonomskom statusu, socijalnoj podršci, obrazovanju, zaposlenju i mnogo čemu drugome. Također, dostupnost navedenih resursa ovisi i o našim individualnim karakteristikama. Usprkos općeprihvaćenim vrijednostima suvremenih društava o ravnopravnosti, ljudskim pravima i uključivosti, subjektivna dobrobit je i dalje nejednako raspodijeljena ovisno o statusu koji imamo u društvu''. Psihologinja upozorava da istraživanja pokazuju i da iskustva diskriminacije s obzirom na rasnu ili etničku pripadnost mogu biti negativno povezana sa subjektivnom dobrobiti. Meta-analiza američkih istraživanja o subjektivnoj dobrobiti među adolescentima i adolescenticama pokazuje da je percipirana diskriminacija po rasnoj ili etničkoj osnovi pozitivno povezana s depresivnim simptomima i drugim internaliziranim simptomima - npr. anksioznost, usamljenost, stres ..., negativno povezana s akademskim postignućem, izvršavanjem školskih obaveza i motivacijom te pozitivno povezana s eksternaliziranim problemima u ponašanju.

Dobrobit određuju čak i okolnosti iz razdoblja života na koje sami nikako nismo mogli utjecati pa se tako na primjer pokazalo da je iskustvo siromaštva u djetinjstvu negativni prediktor psihološke dobrobiti u odrasloj dobi. Milković navodi rezultate longitudinalnog istraživanja koje je mjerilo različite aspekte psihološke dobrobiti u dobi od 9, 13, 17 i 24 godine ovisno o prosječnim prihodima u odnosu na američki prosjek: ''Ono je pokazalo da djeca koja su u dobi od devet godina bila siromašnija u odrasloj dobi pokazuju slabije kratkoročno pamćenje, više eksternaliziranih problema u ponašanju, više bespomoćnosti u ponašanju i viših rezultata na pokazateljima kroničnog psihološkog stresa poput krvnog tlaka, količine kortizola u mokraći, adrenalina i noradrenalina te indeksa tjelesne mase''.

VEZANE VIJESTI

Teško je ne sjetiti se odmah vijesti, piše Milković, koja je nedavno snažno odjeknula u hrvatskim medijima o tome da je prošle školske godine 125 prvašića palo prvi razred osnovne škole. Reakcije su uvelike bile usmjerene na obrazovni sustav te odgovornost učitelja i učiteljica za to što djeca padaju prvi razred te pitanje je li im bolje omogućiti prelazak u sljedeći razred neovisno o znanju kako neuspjeh na početku njihovog obrazovanja ne bi trajno narušio njihovo samopoštovanje. ''Iz komentara u televizijskim prilozima o ovoj vijesti dalo se naslutiti da se radi o djeci koja odrastaju u nepovoljnim obiteljskim i socijalnim okolnostima za njihov razvoj. U padu prvog razreda zapravo se reflektiraju spoznaje iz ranije navedenih rezultata istraživanja. Bez napora cijelog društva, ne samo obrazovnog sustava, da ublaži utjecaj nepovoljnih životnih okolnosti na životni tijek ovih mališana, ne može se očekivati da će oni sami uspjeti preskočiti sve dodatne prepreke koje su im u životu  postavljene'', upozorava Milković.

Dodaje kako možemo zaključiti da je društvena odgovornost u subjektivnoj dobrobiti pojedinaca velika i da ona ostaje nejednako dostupna i raspodijeljena bez aktivnog nastojanja da se svima omogući jednaka šansa da vode ispunjen i kvalitetan život. ''Stoga je važno ukazati da pojednostavljene poruke o tome kako možemo ostvariti sreću i uspjeh samo dodatno otežavaju situaciju onima kojima su sreća i uspjeh manje dostupni. Ovakve poruke stvaraju pritisak da je svatko sam sebi kriv za neuspjeh, da se samo ne trudi dovoljno i da samo nije dovoljno dobar ili uporan te zanemaruju ulogu društvenog konteksta''.

VEZANE VIJESTI

Psihologinja napominje da sami možemo dosta učiniti kako bismo živjeli kvalitetnije i bili zadovoljniji sobom, u čemu nam uostalom značajno mogu pomoći psihoterapija, savjetovanje i drugi načini na koje psiholozi i psihologinje ljudima pružamo podršku. Ali važno je da istovremeno budemo svjesni nejednakosti koje nas okružuju.

''Ne dobivamo svi iste karte od početka, ne počinjemo svi sa istih startnih pozicija i zato nije pošteno očekivati da svi možemo sve što želimo, samo ako se potrudimo. I da, svi znamo neku priču o ''onome koji je uspio ni iz čega''. Stvarne osobe poput Rockyja ili Oprah, filmovi poput Milijunaša s ulice, bajka o Pepeljugi … Svijet voli pobjednike, voli priče o onima koji su uspjeli usprkos siromaštvu i drugim nepovoljnim okolnostima. Ipak, važno je razumjeti da se radi o iznimkama, ne o pravilu. U našoj okolini isto tako možemo vidjeti primjere sposobnih, talentiranih i marljivih ljudi koji nisu uspjeli ostvariti svoje potencijale jer za to nisu imali dovoljno resursa i podrške'', upozorava Milković i poručuje: ''Zato je važno energiju usmjeriti na stvaranje pravednijeg društva, ravnopravnije raspodjele dobara, društva bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi i društva u kojem je u redu pokazati ranjivost i tražiti pomoć kada nam je teško''.