Dmitro Marčenko jedan je od trojice spašenih mornara s Bourbon Rhodea . U nedjelju 29. rujna, tri dana nakon potonuća 1200 nautičkih milja od Martiniquea, splav s njim i još dvojicom iscrpljenih članova posade, Igorom Morozovim i Jevgenijem Nikolovim, pronašli su spasitelji s broda Piet. Preživjeli otkrivaju kako ni prije brodoloma brod nije bio ispravan.
"Satelitska oprema za komunikaciju pokvarila se drugog dana na oceanu" rekla je 24sata liječnica Elena Konovalenko, supruga spašenog mornara.
To postavlja pitanje je li kapetan Dino Mikšić uopće mogao znati da je Lorenzo iznenada ojačao do uragana pete kategorije. Probleme skomunikacijom otkriva i transkript komunikacije s bazom. Na prvu poruku, poziv u pomoć kapetana Miškića , odgovorili su tek nakon sat i 14 minuta. Vidi se da je spominjao valove od deset metara. To je bilo u trenucima kad je voda već počela prodirati u brod i Miškić je ubrzo naredio evakuacije.
Kapetan Mikšić ostao priseban u najtežin trenucima
No iako je kapetan napravio sve kako bi spasio posadu, valovi su bili prejaki.
"Mom suprugu i mornarima Dino je dao EPIRB prije nego što su se ukrcali u splav, ali izgubili su ga vrlo brzo zbog velikih valova" rekla je Elena Konovalenko. Riječ je o uređaju koji omogućuje određivanje položaja broda u nevolji i šalje signal mjerodavnima na kopnu.
U kakvim je dramatičnim trenucima Dino ostao priseban možda najbolje opisuje Filipinac s broda Piet, koji je sudjelovao u spašavanju mornara.
"Jedan od spašenih mi je ispričao da ih je u splav ušlo sedam, trojica su bila na brodu, a četvorica su se držala za konop oko splavi. Tad ih je ponovno pogodio snažan udar vjetra i val te ponovno prevrnuo splav. Trojica su se uspjela popeti, no ostali su odmah nestali među valovima", rekao je za Morski.hr.
'I sami se pitaju kako su uopće uspjeli preživjeti
Ni to nije značio spas jer je u prevrtanju iz splavi ispalo gotovo sve što bi im trebalo za preživljavanje.
"Oni se još uvijek pitaju kako su uspjeli preživjeti jer na splavi nije bilo vode. Imali su samo kekse koje je bilo nemoguće jesti bez vode pa su ih pokušavali pojesti s morskom vodom. Splav im je bila okrenuta naopako, a kad su potražili vodu u unutarnjem dijelu, nije je bilo! Jedan cijeli dan je kišilo i samo taj dan su uspjeli popiti malo kišnice. To ih je spasilo“, rekla je Konovalenko. Inače, tri dana su otprilike maksimalno vrijeme koje čovjek može preživjeti bez vode.
Stanje im je bilo na rubu smrti kada su konačno spašeni.
"Oni su teško ozlijeđeni. Tijela su im bila potpuno prekrivena velikim ranama, ogrebotinama i modricama. Prsluci za spašavanje su im se stalno okretali i derali im uši. Slana morska voda im je nagrizla kožu i oči koje su ih stalno boljele. Jedne večeri moj muž je potpuno izgubio vid. Ništa nije mogao vidjeti. Prvi dan, dok je još bilo jako nevrijeme i dok su se rukama držali za splav, meduze su ih stalno pekle... U subotu je svanulo sunčano jutro i kožu na licu im je spalilo sunce“, rekla je supruga Dmitra Marčenka.
'Cijela posada ga je poštovala i on je poštovao njih'
O kapetanu Elena i njen suprug imaju samo riječi hvale.
"S kapetanom Miškićem radio je samo jedan mjesec jer je Dino stigao na brod u rujnu, a moj muž je tamo bio od kolovoza. Dino je s posadom razgovarao na ruskom, a odnos među njima bio je vrlo dobar. Nije bilo nikakvih sukoba između posade i kapetana. Iako ga nisu poznavali otprije, cijela posada ga je poštovala i on je poštovao njih“, rekla je Elena. Za brodolom jasno krivi tvrtku: "- Zašto je brod potonuo? Zato što nije bio propisno održavan i kvalitetno popravljen!"
