Kada je Ivan Đikić početkom studenog rekao da ćemo do kraja mjeseca studenog brojati više od 1500 umrlih od Covida 19, malo je reći da su mu se svi smijali. Lako je što su mu se smijali antivakseri i pojedini građani koji globalnu pandemiju ionako doživljavaju kao malo jaču prehladu. No s njime su se sprdali, usuđujem se tako to reći, i ministar Beroš, ali i glavni epidemiolog Capak. Nisu mu ostali dužni ni ostali stožeraši na čelu s ministrom Božinovićem. Premijer Plenković 6. studenog Đikićevu najavu prokomentirao je riječima; Mjere su adekvatne, nisam pratio što je gospodin znanstvenik kazao.
Mjesec smo završili s 1786 umrlih i 128 422 zaraženih od početka pandemije. Uzimajući u obzir te činjenice, ugledni znanstvenik Đikić bio je i veoma konzervativan u svojim procjenama.
Premijer se u međuvremenu predomislio, mjere su strože, a 26. studenog kada smo dostigli 1500 mrtvih kazao je; Ne kanim polemizirati s izjavama Đikića. To smo već prošli u prvom mandatu. Prilično bahato s obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo. A zašto se sve to dogodilo?
Hazarderski pristup
Dogodilo se jer već odavno struka u Hrvatskoj ne upravlja ovom pandemijom. To smo prvi puta vidjeli kada je politička odluka o održavanju izbora bila važnija od zdravlja cijele nacije. Onda je došla turistička sezona, razumijem, hazarderski smo ušli ne bi li imali bar mrvice od ovogodišnjeg turizma.
No nakon toga počelo se kalkulirati s manje razuma, više politike i više suludih kompromisa. Dok su se druge zemlje u okruženju zatvarale da bi spriječile širenje zaraze, mi to nismo učinili.
Naravno, jer bližila se obljetnica pada Vukovara i pokolja u Škabrnji. HDZ se time nije želio kockati. Donijeli su mjere da u vukovarskoj koloni može biti 500 ljudi, bilo ih je bar deset puta više, no nije im palo na pamet da se napravi reda uporabom policijskih snaga jer na tu se populaciju očito ne smije. Takvo je uvriježeno mišljenje prije svega unutar političkih krugova, no i dijela građana. Naravno da se smije i mora. Ako zakon i pravila vrijede za sve, policija je bila dužna rastjerati višak od 4500 ljudi. No za to treba imati m... da. Kod Hrvata ta osobina nije suviše rasprostranjena, posebno kada su politika i političari u pitanju.
Dramatičan porast brojki
Nije sporno da je Vukovar "sveta" činjenica u životima većine naših građana. To mjesto u svjesti nacije žrtvom koju su taj grad i građani podnijeli, nedvojbeno i zaslužuje. No moglo se je odati počast na način da svi primjerice pjevamo s balkona ili prozora neku od prigodnih pjesama, da palimo svijeće u prozorima. Svatko tko istinski voli ovu zemlju nije toga dana trebao biti 501. ili 5002. u koloni. Nije trebao lokati po lokalnim kafićima, grliti se i pjevati uz tamburaše. A toga je bilo. I ne samo na jednom mjestu.
Nakon toga se bilježi dramatičan porast zaraženih u Vukovarsko – srijemskoj županiji, no sa svih razina vlasti dolazi objašnjenje da to nema veze s kolonom sjećanja. Teško je dokazati da je zbog kolone, no nedvojbeno tvrditi da s njom nema veze prilično je neozbiljno. Od prije nekoliko dana propisane su nove mjere, neko poluzaključavanje i kazne. Pozdravljam, ali je kasno. Suluda je bila odluka prema kojoj su konobari morali navlačiti za uši neposlušne goste koji su od stola do zahoda odlazili bez maske.
Zašto bi se trgovci i ugostitelji zamjerali svojim mušterijama?
Očekivalo se to i od trgovaca i svih koji rade u uslužnim djelatnostima. I opet politički. To nije njihov posao. Oni se ne bi trebali zamjerati svojim gostima ili mušterijama. Trebalo je kažnjavati građane.
Naravno da je teško propisati kazne. Politički nije mudro ni popularno, no pokazalo se ponovno da smo se opet do toga doveli. Sada imamo kazne, no i po 4000 zaraženih i sedamdesetak dnevno umrlih, a za desetak dana taj bi broj mogao biti i mnogo veći. Zatvaraju se kafići i restorani, teretane, a tamo žarišta zaraze nije bilo. Bar su nam tako rekli. Pravdaju to smanjenjem broja kontakata. No otvoreni su šoping centri u koje stane nekoliko tisuća ljudi. Građani se opravdano pitaju nije li to pogodovanje krupnom kapitalu i tko uopće upravlja ovom zemljom. Trgovina ionako nije grana koja ozbiljno puni proračun i doprinosi nacionalnom dohotku, a jedina je ostala netaknuta. Sve ostale grane ova Vlada pili iako sjedi na tim istim granama.
Nema čarobne formule
Premijer nam je u izolaciji. Sada mu je ipak supruga pozitivna pa ne može reći da ju je samo potapšao po ramenu kao svojedobno Đokovića. Teško da bi mu to povjerovali, kao što je teško za vjerovati da je moguće održavati izolaciju u istom kućanstvu, pa makar i na tavanu. Zdravstveni sustav se raspada, liječnici nam pucaju, a jedan je liječnik od posljedica infekcije covidom preminuo. I dalje nam dolaze poruke da je sve ok. I super Vili je iste poruke slao iz izolacije. Stanje nije nimalo dobro. Kapaciteti su nam u pojedinim sredinama puni, u drugima pri kraju. Punimo šatore, sportske dvorane, podsjeća sve na slike od proljetos iz Italije, a naša Vlada i Stožer žive u svom balončiću.
Čarobnu formulu bez lijeka i cjepiva nitko nije pronašao. Nećemo je naći niti mi. No vrijeme je da palicu u ovoj pandemiji uistinu uzme struka u ruke, a ne aparatčiki i ljudi koji su se u ovih desetak mjeseci više puta kompromitirali.
Ako je potrebno neka se i potpuno zaključamo i spriječimo pogubne posljedice na društvo. Naravno, to će koštati, no koliko god košta cijena je puno manja od one koju će platiti bilo tko od građana koji podlegne infekciji ili ljudi koji ostaju iza njih. To su naše majke, očevi, djeca ili prijatelji. Njihovi životi su vredniji od mogućeg ponovnog zaduživanja države kojim bi prebrodili posljedice ove krize. Posebno kada znamo da smo više puta zaduženi zbog spašavanja nekih grana industrije koje nisu i ne mogu opstati na tržištu. Zbog globalnog stanja i njihove pozicije, no i mnogo puta zato što su ih opljačkali prijatelji političkih elita. Čak i nekoliko puta.
