Sa zakašnjelim toplinskim valom zapljusnuo nas je i vrući verbalni sukob predsjednika Zorana Milanovića i premijera AndrejaPlenkovića. Ali, ne bore se ta dva ovna na brvnu oko suštinskih problema Republike Hrvatske, naprotiv, kad se razgrnu sve te uvrede, poredbe, metafore, dosjetke i prisjećanja, jasno se vidi kako iza velikog sukoba stoje dva velika ega s manjkom odgovora na ključna nacionalna pitanja.
Budući da su njihovi egzistencijalni problemi kao i problemi rodbine, kumova, prijatelja i odanih simpatizera, riješeni na četiri, odnosno pet godina, Plenkovića i Milanovića ne opterećuju tako banalna pitanja poput onih kako ćemo jesen za koju i najoptimističniji katastrofičari nemaju lijepe riječi; od čega platiti radnike, kako zaraditi za plaće u koronakrizi usred potopa turističke sezone, od čega platiti režije ili otplaćivati kredite, kako osvojiti nove poslove na urušenom svjetskom tržištu ili hoće li na jesen ostati bez radnog mjesta. Ili kako sukreatori vanjske politike, na primjer, mogu uvjeriti Austriju da nije nimalo prijateljski navijati protiv ljetovanja u Hrvatskoj?
Sve su to glupe svjetovne teme, kojima se vremena imaju baviti samo gubitnici, nije to za naše veličanstvene pobjednike koji upravo pokušavaju utvrditi čija je pobjeda veća. Zato su u boj verbalnim oštricama krenuli zbog za život presudnog pitanja gdje će se slaviti 25. godišnjica akcije Oluja i koji će od njih dvojice tog dana biti glavna medijska zvijezda. Koji tog dana pobijedi u osvajanju najbolje protokolarne pozicije, bit će Mister kolovoza. Nije to mala stvar.
Dvostruki kriteriji Stožera
Ah, da, ali sve je počelo kad je Milanović s pravom pošizio zbog rada Plenkovićeva zdravstvenog stožera čiji rad krase dvostruki kriteriji i arbitrarno ograničavanje ljudskih prava, reći će mnogi. Ah, da, njihov je rad takav gotovo od samog početka i taj isti Milanović mrtav-hladan je potpisao u ožujku ove godine izmjene Zakona o sustavu civilne zaštite kojim su Stožeru civilne zaštite dane veće ovlasti. Tada je predsjednik, podsjetimo, tvrdio da se to mora poduzeti zbog zaštite majki i očeva, baka i djedova, pozivao građane na odgovornost i na sva usta hvalio rad Plenkovićeve vlade. Bio je premijeru samozvani "najbolji prijatelj".
Sad se odjednom probudio, shvatio da bi mogao igrati ulogu opozicije kad je SDP već onako brutalno poražen na izborima, pa bi rad i odluke Stožera stavio pod nadzor Sabora kao da vladin stožer nije pod kontrolom Sabora baš onako kako je i vlada pod kontrolom Sabora. Nije, niti može biti s postojećim rasporedom snaga i stranačkom stegom. I zna to Milanović jako dobro, ali ga nije briga. Naravno, to što Milanović ni sam ne zna što bi i kako bi htio, to što bi malo ubijao funkciju predsjednika pa je malo jačao, ne znači da je Plenković u pravu.
Plenković, naime, nije u pravu, Stožer jest paradržavno tijelo, nezasitno kad je riječ o zadiranju u ljudska prava, ali od HDZ-a kontroliranog Ustavnog suda je nerealno do daljnjega očekivati pravorijek kojim bi se ograničio rad Stožera ovakav kakav jest. Ne može Ustavni sud spriječiti Krunoslava Capaka da preko noći diskrecijski sruši nalaz epidemiologinje kojim je dopušteno Dariju Hrebaku da umjesto u samoizolaciji večer provede u Saboru i osigura Plenkovićevu većinu. Mogao bi to možda DORH, ali, naravno, neće.
Milanovićeva i Plenkovićeva Hrvatska je zapuštena i napuštena
Tek krene li Stožer u realizaciju obaveznog instaliranja aplikacije za praćenje oboljelih od koronavirusa, Milanović bi mogao opravdano, kao sukontrolor sigurnosnog sustava, spriječiti takvu podlu namjeru. Možda bi mu pritom Ustavni sud i pomogao. Ali dotad valja preživjeti ljeto, koronavirus, toplinske udare i poplave, proslavu 25. obljetnice Oluje.
Milanoviću ipak moramo priznati zasluge što smo konačno od premijera u četiri godine čuli iskrenu izjavu, a ta je da mu sve to skupa ide na živce. Jer, taman mu je bilo krenulo. Potaracao je opoziciju u stranci, pa opoziciju u parlamentu, osvojio (potencijalni) briselski jackpot i baš je mislio sve začiniti ljetovanjem, vojnom paradom i beskrajnim danima samohvale, kad ga je iz busije zaskočio najbolji prijatelj.
A on i njegov najbolji prijatelj već osam godina nam kroje sudbinu, i zbog njih smo jedna od najneuspješnijih država Europe, i zbog njih je Hrvatska zapuštena i poprilično napuštena zemlja koja odavna, a pogotovo nakon pandemije koronavirusa i jurećih klimatskih promjena, vremena za bacanje naprosto više nema.
