Politika obnove Zagreba mora biti cjelovita, a ne se iscrpljivati na kozmetičkim zahvatima ili podizanju toplinske sposobnosti zgrada kao do sada, smatraju stručnjaci.
Dok se procjenjuju štete od nedavnog potresa, od kojeg je smrtno stradala jedna mlada osoba, mediji su prenijeli izjave građevinskih stručnjaka da bez uspjeha godinama upozoravaju kako je potres jedan od najvećih rizika za Hrvatsku. Osim velikog broja žrtava i srušenih građevina, oni kažu, njegove katastrofalne posljedice mogle bi narušiti krhku ekonomsku stabilnost zemlje, dodatno povećati trenutačno iseljavanje stanovništva i u konačnici ugroziti stabilnost države.
Prema pregledu postojećih procjena rizika od potresa u Hrvatskoj, koji su objavili stručnjaci s Građevinskog fakulteta u Zagrebu Josip Atalić, Marta Šavor Novak i Mario Uroš, za Zagreb se navodi mogućnost od ukupno 8.126 žrtava i šteta od ukupno 1,7 milijardi eura. Autori napominju da je to jedna od niza procjena, te da su sve procjene vrlo grube i uvelike ovise o pretpostavljenim vrijednostima, oslanjanju na inženjerske procjene i iskustvo stručnjaka, ali i da se često u njihovim zaključcima poziva na nužno provođenja opsežnijih istraživanja.
Treba konstruktivna obnova, a ne samo obnova plašta
Arhitekt Velimir Neidhardt kaže da je potres u Zagrebu pokazao da su dosadašnji zahvati na zgradama bili – „jednostrana akcija“. Energetska obnova je dobrodošla, dapače, ali su zgradama napravljenim na prijelazu u 20. stoljeće potrebne konstruktivne obnove, a ne dotjeravanja njihova plašta. Mi njih trebamo dovesti u optimum u smislu troškova, ali to podrazumijeva osiguranje njihove konstruktivne opstojnost, kaže akademik Neidhardt.
Navedeni pristup sociolog urbanizma Ivan Rogić vidi kao posljedicu manjka strategijske sposobnosti sustava, odnosno da sustav nema „strukturu konfiguraciju“ koja bi bila sposobna za dugoročno gospodarenje gradskim fondom i njegovim obnavljanjem.
Energetska obnova je došla u jednom trenutku kao tehnička moda, koja ima i svoj neposredni politički poželjni cilj, iz čega je izišao i određeni broj investitorskih koristi, kaže on.
Danas su nam na raspolaganju mahom male tvrtke, koje po svom potencijalu mogu obavljati samo manje poslove. Tvrtke sposobne za neke ozbiljnije poslove, kao što su svojevremeno bile velike stanograditeljske tvrtka tipa Tehnike, otišle su niz brdo. Tako, aktualna obnova je na valu toga neposrednog komercijalnog interesa tih tvrtaka, a to politika prodaje kao izraz svoje skrbi za blagodati ljudi, kaže Rogić.
Profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Mladen Jošić ističe da u politikama obnove presudnu ulogu ima državna administracija, koja je, kaže, zanemarivala mišljenja struke.
Političke akcije kod nas „smiju“ krenuti samo odozgo i to iz nadležnog resora. Zato su kratkog daha i traju koliko i izborni mandat. Pratim dugo donošenje zakona i propisa iz područja prostornog uređenja, građenja i strukovnih komora pa mogu reći da je veliki broj zakona donošen na brzinu i uz neuvažavanje stručnih primjedbi sektora koji su dionici u provedbi tih istih zakona, kaže Jošić.
On dodaje ocjenu da nadležni resor smatra da je brzina donošenja Zakona o obnovi važnija od cilja, metodologije obnove i njenih rezultata, a da se akcije pokrenute odozdo (bottom up) iz javnosti i struke u državnoj administraciji ne dočekuju dobrodošlima.
Javni pritisak stanara ne postoji
Premda veliki broj građana stanuje u građevinama koje su seizmički vrlo rizične, taj problem nikad nije javno artikuliran niti se razvio u javni pritisak.
Predstojnik Zavoda za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Jošić smatra da se „svi mi lako uspavamo kada nam je dobro, kada nema iznenadnih i nemilih događaja kakav je potres ili Covid-19“. A kada se to ipak dogodi, to treba biti dovoljno upozorenje svima da će se statistički gledano opet ponoviti, samo ne znamo kada. Ovo je posebno osjetljiv trenutak, jer su se istovremeno poklopila dva nemila događaja; potres i bolest, kaže on i dodaje da Covid-19 privlači najviše pažnje javnosti, pa posljedice potresa koji je odnio „samo“ jednu žrtvu nisu dovoljno „važne“.
Predsjednik HAZU Velimir Neidhardt ocjenjuje da javnost može napraviti pritisak, ali ništa drugo. Uvijek će joj odgovoriti: radimo, sad ćemo mi to pregledati, razmišljamo, stvorili smo komisije… Ne bih htio pozivati ljude i davati ideje o tome, ali će s vremenom, ako se problem ne bude rješavao, jedna populacija iseljenih doživjeti veće stresove i početi se organizirati, to je za očekivati, kaže on.
Pritisak ugroženosti na institucije će biti jedan od faktora, to je izvan rasprave, ali od svijesti ljudi o ugroženosti do tehničke artikulacija dobrih postupaka i praksa - veliki je razmak, smatra sociolog Rogić.
Institucije imaju svoj imunitet. Naše institucije nemaju korijen u funkcionalnoj racionalnosti, niti se legitimiraju da su uspješne za posao za koji su osnovane, nego da demonstriranu vlastitu važnosti na nekom polju. One nešto i moraju napraviti, ali za ovakve situacije su uvijek - ispod crte, kaže Rogić.
Nemojte podcjenjivati sposobnost da ljudi iziđu na ulice, ali to ne znači da bi se samo zbog toga nešto silno pokrenulo. To se pokazalo i u nizu drugih društva gdje su izbile masovne nesreće, pa se institucijski nisu baš drmale, dodaje on.
Zapušteni gradovi
Hrvatski gradovi su već dugo zapušteni. Sve od početka socijalizma do danas imate bijeg od starih gradski jezgara. Zaboravilo se da su one gospodarska, kulturna, legitimacijska i stambena dobra, a ne samo puki nositelji identiteta. One su praktično bile periferije, i po ulaganju i po prihvaćenosti, kaže Ivan Rogić i dodaje da se zadnjih desetljeća nije strukturno poboljšavalo stanje, nego su obnove imale šminkerski smisao. Ulagalo se u pročelja i određene doživljajne vrijednosti, što je povezano s naraslim turističkim očekivanjima.
On kaže da su oštećenja zagrebačkih muzeja koji su nedavno prošli obnovu dobar primjer. Bili smo zadovolji kako sve to izgleda u usporedbi s onim tužnim sivilom iz kraja sedamdesetih, a onda vidite da jedan takav potez zdrma zgradu, kaže Rogić i napominje da su brojne zgrade pretrpjele divlje intervencija, dogradnje, pregradnje, a posebno u višim dijelovima zgrada. One su prolazile ispod žita, a trebale su biti kažnjivo gonjene jer je to ugrožavanje svih stanara, kaže dugogodišnji bivši profesor Arhitektonskog fakulteta i istraživač Instituta Ivo Pilar Ivan Rogić.
Velimir Neidhardt kaže da se obnova nikada nije približila zahtjevu za humanizacijom zgrada, iako je bilo zahtjeva arhitekata, osobito u vremenu krize, kad za njih nije bilo posla. Bilo je ideja da se obnavljaju blokovi, konstruktivno, funkcionalno, da napravimo grad koji prilazi budućnosti na jedan dobar način, ali to se nije prihvatilo, kaže on.
Obnova Dubrovnika dobar primjer
Svi sugovornici ističu dobar primjer pristupa obnovi Dubrovnika nakon potresa 1979. godine.
Obnova Dubrovnika je jedan od svjetlijih primjera stručnog pristupa problemu obnove. U cjelini to je bila kvalitetna obnova i trajala je dugo. Prvo, bila je provođena na temelju kvalitetnog Zakona, koji je utvrdio da i dalje vrijede svi pozitivni propisi, a samo se dodaju novi koji dopunjavaju specifične praznine kako bi obnova funkcionirala brzo i kvalitetno, kaže Mladen Jošić.
Ovaj novi Zakon već na početku derogira sve postojeće zakone iz područja prostornog uređenja i gradnje, izmišlja novi tip projektnog konstruktivnog rješenja kojeg nema u postojećim propisima niti je jasno kako on izgleda, a izrađuje ga inženjer građevinarstva. Pa zar je moguće toliko nepoznavanje teme obnove od strane zakonodavca, žali se Jošić.
Dubrovnik je reagirao institucijski, ali ta rješenja su uvijek određena ukupnim poretkom. Koliko se to drugdje učvrstilo u dugoročnoj praksi? Postoje razni zavodi i institucije, ali nisam vidio neke koji bi se bavili dugoročnom pametnom transformacijom ranjive gradske strukture, kaže Rogić.
Jošić napominje da je u Dubrovniku napravljena jedna veća greška koja se ne smije ponoviti! Velikim dijelom zbog obnove grad je trajno ispražnjen i stanovnici su preseljeni u Mokošicu. Pored toga, i u Dubrovniku je bilo nekoliko slučajeva donekle grube obnove i „betoniranja“ povijesnih zgrada, ali to su bili izuzeci.
I Zagreb treba privremeno smjestiti veći broj stanovnika, ali to privremeno rješenje mora biti u Donjem gradu, a nakon obnove svi se trebaju vratiti na svoju lokaciju. Grad Zagreb ne smije postati apartman hotel!, upozorava Jošić uz napomenu da će i obnova Zagreba s okolicom trajati dugo.
Predsjednik HAZU ističe da je vrijeme da Zagreb ponovo doživi ono što je doživio 1880. godine, kad je nakon potresa procvao. To je herojsko doba izgradnje Zagreba. I svaki grad je procvao nakon potresa. Nažalost žrtve su pale. Skopje je postalo treći grad u Jugoslaviji, Banja Luke se uredila, Kotor i Dubrovnik su sanirali spomenike, kaže Neidhardt i dodaje: Ne treba gledati na to mrko. To je šansa Zagrebu!
Mladen Jošić kaže da po cijeloj Europi ima jako kvalitetne stare gradnje koja je zaštićena kao kulturno i nacionalno blago svojih država. Svaka zemlja prilagođava obnovu sebi. Možda je nama prema metodama obnove najbliža Poljska. Profesori Arhitektonskog fakulteta pod vodstvom Vladimira Bedenka imali su sreću i zadovoljstvo surađivati i učiti u Krakowu kako se to radi. Ova metoda u osnovi zadržava koliko god je to moguće funkciju zgrade, krov, fasadnu plastiku i stolariju, a unutrašnjost nastoji obnoviti bez vidljivih razlika ili sa što manje njih, ističe Jošić.
Kako konkretno početi?
Na pitanje otkud krenuti Jošić ističe da Arhitektonski fakultet može napraviti prijedlog platforme koji će ujediniti većinu zainteresiranih dionika u obnovi. Želimo interdisciplinarni pristup obnovi, jer je ovo kulturni poduhvat, a ne gola gradnja. Svaki tip stručnjaka treba biti nadležan za svoju djelatnost, a arhitekt treba biti voditelj projekta kako to predviđa važeći Zakon o gradnji.
Naučili smo iz prakse dobrih primjera! Stručnjaci Arhitektonskog fakulteta radili su i na obnovi Dubrovnika. Treba krenuti po uzoru na dubrovačku obnovu, a ne po uzoru na gunjsku obnovu od poplave. Predlažemo da se osnuje Zavod za obnovu Zagreba i okolice, središnju javnu ustanovu za organizaciju i financiranje te krovno stručno tijelo za provedbu obnove, koje će djelovati svakodnevno u punom radnom vremenu i koordinirati i nadzirati kvalitetu stručnog rada svih dionika.
Savjet za obnovu zgrada oštećenih u potresu, predviđen prijedlogom novog Zakona, sastavljen je od djelatnika javnih službi i političara te treba biti tijelo koje će kontrolirati rad Zavoda i donositi strateške odluke koje nisu u nadležnosti Zavoda kao stručnog tijela, a ne organizacijsko provedbeno tijelo obnove, kaže Mladen Jošić.
Predlažemo izradu metodologije koja će, između ostaloga, definirati različite kategorije obnove: prema vrstama krajobraza, tipovima zgrada, stupnju oštećenja, te prema načinima i izvorima financiranja obnove. Znamo to napraviti i možemo brzo, zaključuje Mladen Jošić.
Nećemo se zaustaviti samo na razmišljanju o obnovi kuća. Što je sa željeznicom, što je s obilaznicom oko centra da se promet poboljša, što je s urbanističkom gradskom osovinom? Trebamo glavne infrastrukturne poteze, da Zagreb napravi infrastrukturni prag i onda će on ući u 21. stoljeće, i neće se više tavoriti i gušiti u prometu i ostalim stvarima, kaže predsjednik HAZU Velimir Neidhardt i zaključuje: To je tema, ovo nas je prizemljilo i sad trebamo odskočiti. Treba pomoći Europa i svijet. Trebamo tražiti svijetlu budućnost, na jedan pametan, pronicljiv - srednjoeuropski način.
