Sjedim u kafiću s laptopom, a iznad glave ples kanadera. Ekipa iz kafića se naginje, prati ih pogledima. Jedan taman kupi vodu, a drugi se već lagano gubi u daljini, na putu prema oblaku dima iza obližnjeg brda.
Jesu šoferi i gotovo
"Vidi meštra!", komentira ekipa. "Ovo ti je ka da s tankeron radiš manovre od glisera. Jesu šoferi i gotovo!"
A onda muk. Pogledi su uprti u taj oblak dima, a tišinu i te zamišljene poglede, tu i tamo, samo presiječe tužni zaključak: "A ništa, jebiga, moli boga da se obrane kuće i polja i da se ovi momci živi i zdravi vrate doma."
Prijašnjih godina ovakvi su se razgovori redovno pretvarali u široke i dugačke elaborate o uzrocima požara, u traženja rješenja, u psovanje države koja ne radi dovoljno po pitanju požara. Pa su nakon rata požare podmetali Srbi, onda su jedno vrijeme bili krivci vlasnici zemlje koja gori jer su, navodno, sami palili kako bi dobili odštetu i lakše prenamijenili zemljišta, onda su krivi bili idioti šta iz auta bacaju ćikove od duvana, onda jedno vrijeme čak i sami vatrogasci koji, kao, namjerno pale radi dnevnica, pa ludi piromani.
Povratak kozama
Onda bi se tražila rješenja – triba se vratiti uzgoju koza da obrste nisko raslinje, triba kupit još kanadera... Svaki od prisutnih imao je neko svoje rješenje za požare, a na kraju bi se, kako to već ide, došlo do države, pa bi se spominjala rodbina političarima.
Ove godine tog nema, ni po medijima, a evo, ni u lokalnom kafiću. Više se ne traže ni krivci ni odgovorni. Stanje uma koje stane u rečenicu kafićkog mudraca: "Živit nam je s požarima, ka i sa žegom u osmi misec." A na to se nadoveže drugi: "Jebate, sve će izgorit!" S prvim ne možeš polemizirati, čovjek je u pravu – prvi požar kojeg se sjećam, događao se kad sam imao četiri-pet godina i otad mi je svako ljeto "živit s požarom". Ako mi kanader tri puta ne preleti iznad glave, kao da ljeta nije ni bilo.
Neće nikad sve izgorit
S drugim je lako. Neće, meštre, nikad sve izgorit. Svako ljeto mislimo isto, a dogodine je požara još više. Ove godine gori ista ona šuma koja je gorila i kad sam imao četiri-pet godina. Taman se u tih tridesetak godina stigla malo obnovit i sad će se opet pretvorit u zgarište. Pa će se opet obnovit i opet gorit kad budem imao šezdesetak godina. "Živit nam je s požarima."
Nikad neću zaboraviti taj svoj prvi požar. Vozili smo se od materina do očeva sela, a na pola puta, blokirana cesta. Vatrogasci se rastrčali, tuku se s plamenom koji je stotinjak metara od ceste. Vidiš samo crne siluete ljudi sa šmrkovima na prvoj liniji i plamen od kojeg se nebo crveni. Vraćamo se u materino selo, ujci i dida odlaze pomoći vatrogascima, a baba u panici počinje molitvu – da se obrane kuće i polje i da se svi živi i zdravi vrate doma.
Kad odrasteš vozit ćeš kanader
Nekoliko godina kasnije, opet gori. Ti si već mulac kojem ne pada na pamet ostajat s babom molit. Oćeš s muškima ić gasit, a oni nisu ludi da te puste. Ako si uporan, dobiješ i nogu u guzicu i zabranu izlaska iz kuće. Pa se nacališ na prozor, gledaš put požara, a onda začuješ zaglušujuću buku i ugledaš kanader. Prvi put u životu. Gledaš "meštra kako tankerom izvodi manovre od glisera" i sljedećih godinu dana si sto posto siguran – kad odrasteš bit ćeš pilot i vozit ćeš kanader.
Sa sedamnaest nisi pilot kanadera nego konobar u omiškoj piceriji. U međuvremenu si shvatio da požar nije seosko veselje, da u gašenju nema ništa romantično. Godinu, dvije prije u selu do tvog, momak tvojih godina je poginuo u gašenju. Naletio je reful bure, on je bio na krivoj poziciji i... jebiga. Slobodna je tada imala jedan od svojih najbljutavijih trenutaka i na naslovnicu stavila sliku njegovih susida i rođaka koji sa zgarišta iznose pougljeno tijelo.
Događaj iz picerije
Ispred picerije je grupa vatrogasaca. Gori "sve oko Omiša". Došli su napunit cisternu i odmorit po ure. Drmaju po kavi i žestama i pjevaju: "Budi moja voda, ja sam sada vatra." Ljudi su isciđeni, čađavi, oči im crvene od alkohola i vatre. Jedan ulazi u piceriju, odlazi do WC-a i govori konobaricama: "Ajde jedna s menon da mi pomogne s ranom. I donesite rakije." One se boje, nije mala stvar s tipom uć sama u zahod, pa odlazim ja. Lik skida košulju, skida gazu zalijepljenu flasterima malo ispod ramena i ukazuje se krvava rupa debljine prsta puna gnoja. "Asti Isusa!", izlijeće mi. "To mi se zapaljena grana zabila", kaže. Pomažem mu da istisne gnoj, a onda mu, uz urlik koji je čulo pola grada, rakijom zalijevam ranu. On vadi iz džepa zavoj, previja se i kreće put kamiona. "Di ćeš sad, ajde u doktora!", govorim mu. On maše rukom pa se naceri: "Šta si se usra? Proša san ja rat, ovo je pičkin dim!" Onda se penje na kamion i odlazi s ekipom. Nisam mu stigao ni piće platit.
Živit nam je s požarima
I evo, petnaest godina poslije, opet gori, kao i svake godine u ovo doba. Čini se kao da će sve izgoriti. "Živit nam je s požarima", govori kafićki mudrac, dok nam se iznad glava odvija ples kanadera, a ekipa iz lokalnog DVD-a panično se vrzma po gradu, puni cisterne i kreće put oblaka dima. A u glavi mi momak s davne naslovnice Slobodne i neznani junak iz picerije. Pa gledam kanadere, gledam te momke iz DVD-a, razmišljam jesam ponio patike i duge hlače iz Zagreba ako slučajno dođe do kuća, a onda se u mislima teleportiram do babe i iako sam zagriženi ateist, pridružujem joj se u molitvi – da se obrane polja i kuće i da se svi ovi momci živi i zdravi vrate doma.
