Dakle Zdravko Marić je možda doista sad negdje u Washingtonu otvorio šampanjac, to je ipak rezultat iz snova barem na papiru, ali je li doista došlo vrijeme za slavlje najbolje će znati naš ekonomski analitičar i urednik web sajta Ekonomski lab, kojeg toplo preporučam svima koji na jednostavan i razumljiv način žele doznati nešto više o ekonomiji, Velimir Šonje.
Gospodine Šonje je li dakle došlo vrijeme za šampanjac, taj deficit je bio noćna mora svakog ministra financija?
Nije vrijeme za šampanjaca zbog toga što javni dug, iako je pao s 86,7 na 84,2 posto BDP-a je najveći među zemljama s kojima se uspoređujemo. Zbog njega plaćamo veće kamatne stope nego drugi. 2-3 puta veću kamatnu stopu nego Slovenija. Druga stvar koja kvari ovo vaše slavlje je što fisklana konsolidacija nije došla zbog rashoda, nismo povečali disciplinu na rashodnoj strani, nego je došlo do enormnog povećanja prihoda. Hrvatska je 2015. godine imala otprilike prihode države u odnosu na BDP oko 45 posto. To je bilo visoko i to je europski prosjek.
Sada je to skočilo na preko 47,6 posto. Hrvatska je u gurpi od osam zemalja koje imaju najveće opterećenj mjereno prihodiam države u odnosu na bruto domaći prozivod. Šta mislite s kojim zemljama smo u grupi? Sa Francuskom, Belgijom i Danskom - zemljama koje su neusporedivo razvijenije od nas. Mi smo fulali grupu. Rezultat toga je numerički deficit koji se svima dopada no to je strukturni indikator da imamo neke dublje ozbiljne probleme.
Evo ministar kaže da je deficit došao jer su zauzdali rashode i potrošnju.
Nisu ih zauzdali jer su oni u apsolutno iznosu, govorim o 2016. godini, rasli u odnosu na 2015. i kada gledamo na udio u BDP-uto je samnjeno za 0,2 do 0,4 postotna boda, dakle vrlo malo. Usporedite to sa rastom prihoda u BDP-u koji je preko 2 postotna boda.
Taj prihod je zasulga rasta ekonomije. Imali što Vlada ili ministar s tim?
Zmanimljivo je da se ovo dogodilo u 2016. godini - godini kad smo imali tri Vlade: Vladu Zorana Milanovića u siječnju, Vladu Tihomira Oreškovića do listopada i Plenkovićevu Vladu. Kao što smo najavljivali politička nestabilnost je donijela fiskalnu konsolidaciju.
Kako to?
Jer se u uvjetima političke nestabilnosti konsolidiraju interesne grupe koje očekuju sve više iz državnog proračuna. Kad imate političku nestabilnost i brze promjene vlasti oni se ne stignu usmjeriti da negdje iskamče dodatna sredstva.
Vi ekonomisti, a osobito baš vi već godinama zazivate strukturne reforme, ali stvari pokazuju da možemo bez njih.
Ne možemo. Bila bi potpuna katastrofa kad bi se pomislilo da je u Hrvatskoj sve u redu. Ova zemlja i dalje strukturno ne napreduje. to što mi imamo rast 2,9 posto u prošloj godini to je solidan rast ali je on jedva malo negdje iznad prosjeka EU-a. Zemlje koje su bile iza nas i dalje rastu brže od nas, kao što rastu Rumunjska i bugarska, tako da ne treba uopće biti opušten.
Trebamo li biti zabrinuti zbog situacije s Agrokorom? S jedne strane neki kažu da taj Agrokor nije toliko velik da bi njegov pad mogao utjecati na ekonomiju, drugi kažu da je ipak to dva posto domaćeg BDP-a i da bi to moglo pokvariti i ovaj, kako kažete, ne baš sjajan rezultat rasta BDP-a.
Agrokor će ostaviti određeni trag, međutim on neće biti nimalo dramatičan. Pogotovo u varijanti da će se razvući u vremenu jer neće doći do jednog stečaja odjedanput koji pada na pravosuđu, nego će se razvući restrukturiranje u vremenu. Prema mojoj procjeni to je negdje efekt unutar jedan posto BDP-a, što u uvjetima rasta i uspješno očekivane trusitičke sezon neće ostaviti duboki trag.
Po vama, možemo li nakon Agrokora naučiti na greškama?
Ja vjerujem da možemo zato što se takvo nešto neće ponoviti. To su bile skrivene neefikasnosti u tom sustavu, prvenstveno uz povezanost između maloprodajnog sustava i određenog dijela dobavljača, a ne cijelog dobavljačkog sustava koji se isto tako mora restrukturirati. Govorimo o dijelu poljoprivrede i prehrambene industrije koju čeka konsolidacija. Nakon toga će biti konkurentniji.
Dakle kriza je uvijek prilika?
Uvijek.
