Desno orijentirani hrvatski politicari i gradani nerijetko tvrde da su likvidacije, objedinjene pod nazivom „Bleiburg“, sinonim zatiranja hrvatskog naroda. Pri tome zanemaruju da su znacajan dio pobjednicke armije cinili upravo Hrvati. S druge strane ljevicari u „Bleiburgu“ ne vide problem tvrdeci da se ionako radilo o ostacima porazenih fasistickih vojski koje su u posljednje okrsaje povele obitelji i simpatizere. U prilog im idu snimke koje su proteklih godina dolazile sa sluzbenih komemoracija, a na kojima nije manjkalo ustaskog znakovlja i uniformi, pise Deutsche Welle.
Na povijesnoj razini, u razgovoru za DW objasnjava dr. Martina Grahek – Ravancic iz Hrvatskog instituta za povijest, radilo se o velikom povlacenju porazenih vojnika Nezavisne drzave Hrvatske, srpskih i crnogorskih cetnika, slovenskih domobrana, vojnika Treceg Reicha te civila pred pobjednickom Jugoslavenskom armijom (JA).
Uslijedila je njihova predaja kod Bleiburskog polja i povratak u zarobljenickim kolonama u dugom marsu pjesice kojeg mnogi zovu "Kriznim putem" kroz Sloveniju pa sve do granica s Grckom, Rumunjskom i Bugarskom. „Cesto se zaboravljaju oni koji su prije ukupnog zarobljavanja uspjeli prebjeci u saveznicke logore, ali su naknadno tijekom svibnja i lipnja vraceni JA i dozivjeli su sudbinu onih koji su izruceni na Bleiburskom polju“, upozorava povjesnicarka.
Tocan broj ljudi koji su se nasli u povlacenju nije poznat, a procjenjuje se da ih je bilo oko 150 tisuca i dodaje da taj broj, prema dostupnim dokumentima, ne moze biti puno manji. Ne zna se tocno ni koliki je udio civila bio medu njima, no ako se uzme u obzir da je NDH pred kraj rata objedinila ustase i domobrane dosegnuvsi brojku od 100 tisuca vojnika te da je makar 80% njih poslusalo naredbu o povlacenju, moguce je da je s njima bilo oko 60 tisuca civila zastrasenih propagandnom masinerijom NDH, ali i stvarnim odmazdama i sumnjivim sudenjima koje su partizani provodili na oslobodenim podrucjima.
„Ljudi su se prvo iz BiH i juznih dijelova Hrvatske povukli prema Zagrebu koji je postao kosnica. Onda su krenuli dalje u neutemeljenoj nadi da ce ih primiti zapadni Saveznici pravdajuci je velikim brojem civila u koloni. Unatoc cinjenici da su Britanci podrzali Tita i njegovu vojsku.“
Ujedinjeni ustase i cetnici
Obzirom da je pred kraj rata postojala inicijativa za osnivanje antikomunistickog bloka unutar koje su pregovarali ustase, cetnici i slovenski domobrani, ne cudi podatak da su se jedni pored drugih nasli u izbjeglickoj koloni. „Ujedinio ih je Tito kao neprijatelj. Povlacili su se zajedno, a razlike su postale minorne. Jedini cilj im je bio izbjeci okruzenje JA“, kaze povjesnicarka.
Za kolonu su problemi nastupili nakon Celja, jer je tek tada JA organizirala kapacitete kojima ju je okruzila. „Najveci broj ljudi zarobljen je na podrucju Dravograda da bi vec 12. svibnja u koloni bili vracani natrag“, prica sugovornica za DW. Oni vojnici NDH koji su dosli do Bleiburskog polja pokusali su se predati Britancima, no iz danasnje perspektive to se cini vrlo naivnim potezom.
„Prosirila se vijest da ce uslijediti sukob izmedu demokratskog i komunistickog svijeta, gdje ce oni sa Saveznicima odraditi svoju ulogu. To je bilo iluzorno, jer je NDH bila zadnji saveznik Treceg Reicha i tesko se moglo ocekivati da ce ih Britanci prihvatiti kao izbjeglice, ma koliko ni oni nisu simpatizirali Tita.“ Stoga ne cudi da su ih Britanci izrucili JA i tako se rijesili velikog problema.
Donijeli su odluku za koju su rekli da je neugodna, ali opravdana. Dobili su nalog da ociste svoje linije. Tvrde da nisu znali sto ce se dogoditi s izbjeglicama, iako je cak i brigadir Scott, koji je sudjelovao u pregovorima, rekao da se ne bi cudio da su kasnije svi ubijeni“, prica Grahek – Ravancic.
Slovenija – najveca masovna grobnica
Tocan broj likvidiranih je tesko utvrditi i zbog borbi koje su se dogadale do samog Bleiburskog polja, no gotovo je nemoguce da je do njih dolazilo nakon sto je kolona vracena natrag. „Kada govorimo o takozvanom 'Kriznom putu', kako moze zarobljenicka kolona pruzati oruzani otpor? Moglo je biti pojedinacnog djelovanja, ako je netko pokusao pobjeci. General Basta je prilikom pregovora obecao da ce se prema zarobljenicima ponasati prema medunarodnom humanitarnom pravu.
Naravno, receno je to samo forme radi. Ljudi su masovno likvidirani na pojedinim mjestima, a Slovenija je prakticno kao drzava mozda najveca masovna grobnica u ovom dijelu Europe“, tvrdi Grahek Ravancic. Navodi da je samo na podrucju Slovenije preko 600 masovnih grobnica iz rata i poraca. „Dovoljno govori podatak o 15 tisuca likvidiranih samo u Teznom kraj Maribora. To ne moze biti posljedica pojedinacnih sukoba.“
Prema studijama Vladimira Zerjavica iz pocetka devedesetih, ubijeno je 55 tisuca Hrvata, desetak tisuca Slovenaca i do 2 tisuce cetnika. Sugovornica za DW kaze da otvaranja masovnih grobnica pokazuju da je njihova velicina podcijenjena. „U Rovu sv. Barbare je do sada evidentirano preko 3000 ljudi koji su zivi zabetonirani u rudarsko okno. Zato se danas smatra realnim podatkom da je ubijeno 80-90 tisuca Hrvata.“
Svi su znali, svi su sutjeli
Iako je gotovo svatko u Hrvatskoj imao nekoga na ovoj ili onoj strani, o Bleiburgu se nije govorilo. Grahek-Ravancic kaze da je Jugoslavija tu temu proglasila svojevrsnim tabuom, a da je sluzbena historiografija sve prikazala konacnim obracunom s neprijateljem.
„Interpretiralo se da su u koloni bili ratni zlocinci i oni koji to zasluzuju. Nije bilo izrijekom tako receno, ali to djelovanje nije bilo upitno ni s moralnog, ni s vojnog, ni s pravnog aspekta. Pobjednici su ti koji pisu pravila u ratu. Prema njima, 15. svibnja sve je zavrsilo i pocelo je novo razdoblje.“
Tvrdnje da vrh JA nije znao sto se dogada danas zvuce naivno i sigurno nisu opravdanje da Jugoslavija nije ni pokusala istraziti zlocin u samom njenom nastanku.
„Sumnjam da vrhovni zapovjednik Josip Broz nije znao za to jer je vremenski okvir prevelik, zrtve prebrojne da bi bila rijec samo o pojedinacnoj odmazdi. Organiziran je cijeli sustav logora na 'Kriznom putu', angazirani su veliki kapaciteti. Popisa likvidiranih nema ili ih ne mozemo dobiti, a razvidno je da su ljudi popisivani i razvrstavani prilikom ulaska u logore. Moguce je da su ti popisi u Beogradu, ali ni tamosnje kolege nisu dosli do toga. Sumnjam da cemo doci do dokumenata koji ce nesto kardinalno promijeniti, ali i bez toga povjesnicari znaju dovoljno da bi slozili pricu. Ona nije apsolutno jasna, ali niti jedan dogadaj u povijesti nije apsolutno jasan.“
Nesumnjivo, u koloni je bilo onih kojima bi svaka demokratska zemlja sudila za zlocine, ali cinjenica jest da su takvi likvidirani bez sudenja, dok su paradoksalno najodgovorniji pobjegli u Juznu Ameriku i nisu nikada odgovarali, napominje. „Sav teret su podnijeli oni za koje nikada nije dokazano za sto su konkretno krivi. To je problem Bleiburga, a ne brojke“, kaze Grahek-Ravancic i dodaje da odmazda i osveta moraju biti vremenski i brojcano ogranicene te da trebaju biti svojevrsna stepenica prema ozdravljenju drustva.
„Ovdje je to bila osuda svih stvarnih, ali i potencijalnih neprijatelja. Antifasizam nije iskljucivo antifasizam. Njegova sastavnica je komunisticka revolucija koja jasno progovara iz svih dokumenata. Nitko ne kaze da je antifasizam negativan. To je civilizacijska tekovina, ali vrijeme je da zauzmemo zdrav odnos i prestanemo na stvari gledati crno ili bijelo, kako bi se, u konacnici, skinula ljaga i s antifasistickog pokreta“.
Pravnici bez pravorijeka
Pri tome smatra da sudenje pojedincima vise nema smisla, ali da drustvo treba reci da su jednaka mjerila za sve zrtve, bez obzira na to pod kojom su se ideologijom dogodila njihova stradanja.
„Kao drustvo se moramo nauciti nositi s naslijedem koje nije uvijek lijepo. Pa i Nijemci nemaju lijepo nasljede, ali se nose s njime. I onda taj zdravi stav treba ugraditi u udzbenike i literaturu da generacije koje nece imati bake i djede koji su u tome sudjelovali – imaju zdravi pogled na te dogadaje. Danas, nazalost, ne komemoriramo zrtve vec opravdavamo ideologije, bilo da se radi o Bleiburgu, bilo da se radi o Jasenovcu, iako ih nikako ne zelim staviti u isti kontekst. Politika mora zauzeti stav, a ne da taj cijeli prostor koristi za manipulacije“, kaze povjesnicarka Grahek - Ravancic.
Ona bi svakako zeljela i da pravnici kazu svoju rijec o Bleburgu. „U zadnjih 50 godina pravnici su na kapaljku govorili o Bleiburgu. I bivsi predsjednik Josipovic je rekao da se 'tamo nazire zlocin', Zlocin ili jest ili nije. On je pravnik, ja nisam. Cudno je da ta struka nikad nije sjela i egzaktno rekla kako stvari stoje“, zakljucuje Grahek-Ravancic.
