Meteorolozi promatraju vrijeme iz različitih, za njih povoljnih, točaka: sa zemlje, s plutača na moru, iz aviona ili sa satelita. Međutim, tek od nedavno, svima nam je na raspolaganju još jedan jedinstveni pogled na vrijeme na Zemlji, onaj s fotografija koje nam šalju astronauti sa Međunarodne svemirske postaje.
Međunarodna svemirska postaja putuje u orbiti oko Zemlje na visini od otprilike 280 do 460 kilometara, a kreće se brzinom od oko 27.700 km/h ili 7,7 km/s. Vidljiva je golim okom u vedrim noćima. Kad vam prelijeće preko glave, može vam sličiti na zvijezdu koja se polako giba ili na avion s trajnim, a ne bljeskajućim svjetlom. U idućem tjednu primjerice, od 9. do 13. svibnja, moći ćete je vidjeti svake noći. Pojavit će se negdje iznad južnog horizonta, a nakon samo nekoliko minuta nestat će na istoku.
Na postaji astronauti provode eksperimente kojim utvrđuju kako je živjeti u svemiru. Osim svojih dnevnih obaveza i eksperimenata, s vremena na vrijeme bace pogled kroz prozor na planet koji se nalazi ispod njih i bilježe Zemljinu ljepotu na način na koji to nikad prije nisu mogli.
Ova fotografija oluje koja se probija visoko u atmosferu, koju je snimio astronaut Tim Peake, je doista vrijedna divljenja. Ne samo da vidimo oluju odozgo umjesto odozdo, nego na njoj vidimo i nevjerojatne detalje anatomije same oluje.
Mjesto gdje se dogodila oluja nije poznato, ali se iz ovakve fotografije može reći da ovakav olujni oblak proizvodi zaguljeno vrijeme. Prvo na slici možete prepoznati oblik nakovnja. Točno tako ga zovemo i mi meteorolozi. Nakovanj se formira na vrhu oblaka koji, kad raste uvis, dosegne izrazito stabilan nivo u kojem je zrak, jednostavno rečeno, toliko gust da ne dozvoljava drugom zraku da ga probije pa se ovaj razdvaja na dvije strane. Kao da je došao do plafona. Plafon troposfere zovemo stratosferom.
Nakovanj je ravan i gladak, a kroz njega se probijaju blistavo bijeli vrhovi oblaka nalik na cvjetaču. Kolege iz cijeloga svijeta tu pojavu nazivaju Overshooting Tops odnosno, u slobodnom prijevodu propucavajući vrhovi. Kod nas se tom pojavom bavi mlada znanstvenica Petra Mikuš Jurković, zaposlena u Državnom hidrometeorološkom zavodu. Ona ih u svojim radovima zove kupolama iznad nakovnja olujnog oblaka. Jasno je da se radi o dijelovima olujnih oblaka u kojima su najjače vertikalne struje. Samo tako jaka uzlazna struja može probiti spomenuti plafon troposfere i probiti se u stratosferu. Sve se to događa na visinama između 12 i 18 kilometara.
I sami ste vjerojatno imali priliku gledati oblake iz aviona no to zasigurno nisu bili olujni oblaci, a pogotovo ne ovakvi, s karfiolastim kupolama. Zbog tih strašnih vertikalnih probijanja iznad njih avioni ne lete. A ne lete ni ispod. Izbjegavaju ih upravo zato što se pod njima događaju najjači olujni procesi koje ovakvi oblaci mogu proizvesti: snažni pljuskovi, velika tuča, munje, olujan vjetar, pa i tornada!
Petra ih traži na satelitskim snimkama. No, kad su snimljeni s visine od oko 35.000 kilometara, ako ih uopće i uspije uočiti, one su tek sitne točke na jednoličnoj ploči oblaka. Kupole su tako visoke da bacaju sjenu na nakovanj oblaka što pomaže da ih se lakše detektira. Ipak, najčešće ih se uoči onda kad je već kasno za izdavanje bilo kakvog upozorenja. Najbolje bi bilo kad bi Međunarodna svemirska postaja mogla snimati stalno cijelu Zemlju. Tada bismo mogli reći: zaboravite satelite. Međunarodna svemirska postaja je znatno bolja!
