Možda zbog loših prognoza i neizvjesne budućnosti to zvuči nemoguće, no takvih primjera zapravo itekako ima. Među njima je mlad i perspektivan par Ana Franić (25) i Darjan Tabori (32) koji su svoju sreću okušali 'tamo negdje daleko', ali su se ipak vratili u Hrvatsku, piše Dubrovački dnevnik.
Kako ljubavne priče obično i počinju, sve je krenulo sasvim
slučajno, pomalo sudbinski i bez velikog planiranja, no sretni
par danas je u vezi preko četiri godine. Ana koja je živjela u
Makarskoj upoznala je Darjana u Sarajevu prilikom noćnog izlaska.
Veze na daljinu im nisu baš ulijevale povjerenje pa su proveli
tri dana u druženju i razgovorima kao prijatelji, nakon čega se
Ana vratila u Makarsku, no javila se Darjanu i onda su krenuli u
vezu koju su održavali na daljinu.
„Prvu godinu je bilo dosta teško. Ana je tada studirala u Opatiji
pa smo se viđali tako što bi ona doputovala k' meni, a ja k' njoj
kad smo to mogli. Održavali smo taj kontakt, jednu sezonu sam
proveo s Anom u Makarskoj, a onda sam dobio posao u parlamentu
Federacije BiH gdje sam odradio godinu dana, nakon čega nisam
uspio produljiti ugovor. Tada smo odlučili kako ćemo pričekati do
rujna kad Ana diplomira te spakirati kofer i poći zajedno živjeti
u Zagreb ili Njemačku,“ prisjeća se Darjan.
O odlasku iz Hrvatske odnosno Bosne i Hercegovine razmišljali su
godinu dana, a odluka je naposljetku pala na Njemačku, posebno
zato što je u Mainzu pokraj Frankfurta živjela Anina prijateljica
koja im je pomogla kako bi se što lakše snašli. No, bez obzira na
romantične priče kako u Njemačkoj poslovi, novac i bogatstvo samo
čekaju na radnike s Balkana, nije bilo ni lako ni
jednostavno, piše Dubrovački
dnevnik.
RADI SE PO CIJELI DAN, PLAĆE NISU
BAJKOVITE
„U Njemačku smo došli u studenom 2015. godine gdje smo bili preko
dvije godine i naporno smo radili svakakve poslove. Do zadnje
sekunde zapravo nismo bili sasvim sigurni hoćemo li se upuštati u
takvo što. Prijateljica iz Njemačke nas je stalno pozivala da
dođemo jer je ovdje loša situacija i stalno smo čitali kako svi
odlaze. Pomislili smo kako smo mladi i kako nemamo što izgubiti.
Tri mjeseca otkako smo poslali upite, uspjeli smo pronaći stan, a
prva tri tjedna smo živjeli kod prijatelja. Radili smo svakakve
poslove i 'uskakali' gdje god smo to mogli kako bismo dobili
radni ugovor jer bez njega ne možete dobiti stan. U Njemačkoj
svojim platnim listama morate dokazati i garantirati kako možete
plaćati stanarinu bez obzira na ono što posjedujete negdje
drugdje,“ izjavila je Ana.
Mladom je paru otegotna okolnost bila i to što su u Njemačku
došli prilikom ulaska velikog broja migranata u Njemačku s
Bliskog istoka. Kako kažu, navedeni su migranti imali prednost
prilikom upisa u škole, zapošljavanja, pomoći, što je radnike s
područja bivše Jugoslavije stavilo 'po strani' te su se našli u
još nepovoljnijem položaju. Kako kažu, nije sve bilo super ni
onako kao što se izvještava po medijima.
„Kad u obzir uzmete stanarinu koju platite, vi prvih 10 dana u
mjesecu radite za stan, još pet za hranu i na kraju vam uistinu
ostane nešto novca, a koliko ovisi o tome konobarite li, radite
li u računovodstvu ili čistite. Cifre se izražavaju u bruto
iznosima. Ljudi misle kad vide iznos od 3 tisuće eura kako je to
neto iznos. Kad bih posjetila roditelje, poznanici bi mi znali
reći kako je meni lako jer sam ja u Njemačkoj, mislili su kako
imam neku bajnu plaću. No, nitko od njih nije znao kako na kraju
mjeseca ljudi sebi ostave 300, 400 ili 500 eura što čuvaju za
neka daljnja ulaganja. Recimo, ja sam od tog novca sebi platila
školovanje. Paralelno s tim smo išli u školu, Darjan je krenuo od
nule jer nije poznavao njemački jezik da bi na kraju završio nivo
B2, a uz to je i radio. Ja sam paralelno završavala fakultet u
Zagrebu i radila. Većinu ušteđevine sam trošila na prijevoz do
Zagreba i natrag,“ izjavila je Ana.
Većina stanovnika područja bivše Jugoslavije u Njemačku ide
raditi nešto napornije i loše plaćenije poslove. Radi se dosta
naporno, za plaću se itekako treba potruditi, a situacija je
daleko od idealne. Nijemci obično ni ne znaju razliku između
Hrvatske, Srbije ili Bosne i Hercegovine jer za njih je to i
dalje Jugoslavija. No, kako kaže Ana, narodi s područja bivše
Jugoslavije u Njemačkoj pomažu jedni drugima i drže se
zajedno.
„Muškarci obično rade cijeli dan, a ako su došli s cijelom
obitelji, što je obično slučaj, žene rade po nekoliko sati kao
čistačice jer netko treba biti i s djecom. Dječji doplatak će se
po novom prijedlogu zakona, za koji nisam sigurna je li usvojen,
smanjivati svim onim obiteljima koje nisu izvorno njemačke. Tamo
nema mjesta za izlaske i česta druženja, radi se po cijeli dan, a
obično su vikendi ti kada se ljudi mogu posvetiti svojima.
Nijemci su radoholičari, ali nađu vremena i za uživanje. Hrvati
obično naporno rade kako bi uložili u gradnju ili kupnju
nekretnine u Hrvatskoj. Rijetko tko razmišlja o pokretanju nekog
svog biznisa, očito ljudima ovdje nije usađena ta neka
poduzetnička nit,“ kazala je Ana.
„Ovdje je prosječno radno vrijeme uglavnom osam sati, tamo je 10
i više. Duge su relacije koje se prelaze od mjesta boravka do
posla, puno se putuje. Sasvim normalno je putovati 40 kilometara
do posla,“ govori Darjan.
SLALI I PO 20 ŽIVOTOPISA DNEVNO!
Slobodno vrijeme kojega nisu imali na pretek obično su provodili
vozeći bicikla uz Rajnu gdje su najviše razgovarali o tome da
pokrenu nešto svoje.
„Moji roditelji su krenuli od nule, a stvorili su puno i oni su
mi oduvijek bili uzor. Shvatili smo kako se u Njemačkoj nismo
osjećali ispunjeno ni posve sretno. Darjan je rekao kako bi bio
najsretniji ako bi jedino sam sebi polagao račune. Nijemci cijene
rad, ali ne svi. Jednostavno, htjeli smo imati nešto vremena za
sebe i za svoje obitelji,“ tvrdi Ana.
„Jednostavno, nisam se mogao zamisliti da narednih 40 godina
radim za nekoga po cijele dane i da nam tako prođe život,“
nadovezao se Darjan.
Platili su nostrifikacije diploma i završili sve potrebne
tečajeve i predavanja kako bi mogli konkurirati za bolje poslove.
Na dnevnoj bazi su, kako kažu, slali i po 20 životopisa. Nakon
tri mjeseca, koliko iznosi rok za odgovor od strane tvrtke,
dobivali su odbijenice ili pak odgovore kako su prekvalificirani.
Kako kažu, posla ima, ali prostora za napredak i nema
previše.
„Ako imate diplomu, a u Njemačkoj konobarite četiri, pet godina,
za njih ste vi konobar i neće vam dati bolju priliku,“ kazala je
Ana.
'OTAC MI JE POSLAO LINK NA VIJEST DUBROVAČKOG
DNEVNIKA'
Već su bili umorni od traženja novog, boljeg posla kako bi sebi
osigurali kvalitetniju budućnost u Njemačkoj, no onda se dogodilo
nešto sasvim neočekivano. U lancu neizvjesnosti, želje za
mijenjanjem situacije i želje za napretkom, otac je Ani
poslao link
na vijest Dubrovačkog dnevnika o suradnji velikih dubrovačkih
agencija Direct Booker i Dominatto koje se na tržištu
privatnog smještaja bave full property
managementom. Inače, tvrtke su ostvarile
milijun noćenja, preko 100 tisuća rezervacija i imaju oko 150
zaposlenih djelatnika.
„Vidjela sam kako dubrovačka ekipa zaista dobro radi, ali i kako
dijele franšize. Poslala sam upit i vlasnik tvrtke Direct Booker
Nikola Grubelić mi je nakon dva dana odgovorio
kako nudi franšizu za Zagreb i Istru. Kako nismo poznavali
navedeno tržište, odbili smo ponudu. Zapravo sam imala viziju
kako bi to bilo odlično pokrenuti na Makarskoj rivijeri gdje je
turizam dosta razvijen, a to tržište jako dobro poznajem. Takva
vrsta jedne cjelovite usluge tamo zaista nedostaje. Nakon 20
dana, Nikola je poslao novi e-mail o tome kako su odlučili dati
franšizu za Makarsku rivijeru. To je bilo kasno navečer, cijelu
noć nismo mogli zaspati od uzbuđenja i tu su počele one slatke
muke,“ prisjećaju se Ana i Darjan.
Otkazali su poslove i stan u Njemačkoj te se puni entuzijazma i
vjere u budućnost – vratili u Hrvatsku krajem godine. Ekipa
Direct Bookera ih je ugostila u Dubrovniku, a kod tvrtke im se,
kako kažu, svidjelo što su u njoj prepoznali vrijednu i mladu
ekipu koja ima viziju i na tržište unosi nove stvari i trendove.
Kako kažu, ne radi se tu samo o klasičnoj prodaji nego o full
property managementu koji klijentima nudi jednu cjelovitu
uslugu.
„Dubrovački poduzetnici Nikola Grubelić i Nino Dubretić, vlasnici
Direct Bookera, primjer su kako se u Hrvatskoj itekako može
uspjeti, uz rad, trud, kreativnost i inovativne ideje. Tvrtka
raste iz dana u dan, a kada prođete kroz njihove urede vidite
nasmijana lica radnika što puno govori. Važno je znati kako u
Hrvatskoj ima i takvih priča, a ne samo onih negativnih, o kojima
mediji najčešće pišu. Iseljavanje je u Hrvatskoj postalo jedan
svojevrstan trend. Ljudima je puno lakše pobjeći u svijet, mada i
ovdje ima prilika za uspjeh,“ kažu Ana i Darjan.
Mladi je par još ovaj tjedan u fazi obuke, a kroz naredni tjedan
bi trebali krenuti s poslom. Pred njima su, stoga, novi izazovi
kojima se itekako vesele.
„Svjesni smo kako će se nekome ovo možda činiti čudno. Svjesni
smo kako će nam možda netko reći kako nismo normalni jer se
vraćamo onda kada svi idu. Ali to nas nije briga, jer da smo
mislili o takvim pričama, nikad se ne bismo pokrenuli na bilo
koji način, a ovako smo stekli nova iskustva i vještine te
proširili vidike. Domaći ljudi govore kako treba vidjeti svijeta,
a da nikada nisu vidjeli plaže na Braču ili se spustili u
Dubrovnik. Obično dođu u Njemačku i misle kako su osvojili cijeli
svijet, a ne znaju kako tek tada za njih počinje život koji je
često jako nemilosrdan. Najlakše je pobjeći,“ zaključuju Ana i
Darjan koji su se ipak odlučili za Hrvatsku.
