Sigurno nije bilo lako potegnuti pješice iz Savske ceste i sela Horvati prema Samostanskoj ulici u školu. Prije 125 godina vjerojatno nije bilo ni poštene ceste koja bi tada rubnog sela Zagreba vodila djecu prema pučkoj školi koja je bila u današnjoj Varšavskoj ulici. A broj „osposobnjaka“, djece koja su bila sposobna školovati, neprestano je rastao. Zato su još u vrijeme bana Khuena Hedervarija odlučili izgraditi „obospolnu pučku školu“.

Danas ova škola slavi 125 godina i jedna je od najstarijih zagrebačkih škola, Savska je žila kucavica, a ne više put koji vodi do rubnog sela, a školu su u međuvremenu proširili, dodali još jedno krilo, podigli još jedan kat, ali i to je danas premalo.

Osnovna škola Horvati je u četvrtak obukla slavljeničko ruho, proslavili su 125 godina postojanja.

„Kad prolazite hodnicima, nekako znate da su tu odrastale generacija djevojčica i dječaka, pitate se što su čuli ovi zidovi i kakve tajne skrivaju. Puno je to godina, ali učionice su i danas otprilike iste kao i u početku“, govori nam to ravnateljica škole mr.sc. Biserka Matić – Roško.

Visoki stropovi, dvostruki drveni prozori, krov s debelim drvenim gredama i podovi s trstikom. Sve je to dio ambijenta ove ljepotice koja se opire vremenu, ali daje i poseban šarm.Danas je škola dobila zvjezdani sjaj jer svojih 125 godina odlučili proslaviti na razini zvijezda i u duhu dodjele Oscara razvući crveni tepih za svoje đake, učitelje, profesore, kuharice, spremačice, domare…

„Ovo je najbolja i najposebnija škola, mala je i svi se međusobno znamo. Naša škola ima srce, ima neki poseban duh, atmosfera je kućna, kao u obitelji“, govore nam u jednom dahu učenici ove škole, a mi domećemo pitanje:

„Družite se čak između razreda, različitih godina?“.

„Da, da, da!“, viknuli su u jedna glas. Mi im vjerujemo jer dječji osmjesi govore da je to istina, ali i na prvu osjeti se da u toj školi vlada neka neobična međugeneracijska bliskost među učenicima.

U razgovoru s ravnateljicom Biserkom Matić-Roško primjećujemo da je škola osnovana kao „obospolna“.

„Rekla bih da smo u startu bili vrlo napredni, otvoreni i za dječake i za djevojčice. Koliko znamo, deveta smo škola u Zagrebu i treća koja je bila obospolna“, smije se ravnateljica. U početku su u njoj đaci učili računstvo (to bi bila današnja matematika), potom crkveno i svjetovno pjevanje, higijenu, ručni rad i to muški i ženski.

Iz starijih zapisa doznajemo da su školu izgradili kada je donesena odluka da se izgradi 17 pučkih škola u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Do tada je dio djece iz Horvata, osim spomenutu školu u Samostanskoj ulici (današnjoj Varšavskoj), pohađalo i vježbaonicu u Muškoj učiteljskoj školi u Krajiškoj ulici te Samostan sestara milosrdnica.Izgradnjom niže pučke škole djeca su okupljena pod jedan krov u svom selu, ali danas je zgrada ipak postala premala.

„I svojim izgledom više je primjerena muzeju, ne školi“, primjećuje ravnateljica. Ipak, primjećuje da su dobro podnijeli zagrebački i petrinjski potres. Bilo je manjih oštećenja koje su popravili.

inovativno rješenje /

Školarci ponudili rješenje za zbrinjavanje otpada u Zagrebu: 'Osmislili smo dronove koje dolaze k vama…'

No ipak se nadaju novoj zgradi. Lokacija u naselju Knežija već je odabrana, na udaljenosti je od oko 150 metara zračne linije od sadašnje škole, a i najavljivalo se da će ove godine biti raspisan javni natječaj za gradnju.

Vrijednost nove škole je 64 milijuna kuna i očekuje se da bi bila gotova godinu dana nakon početka izgradnje.A kad bi ovu školu morali izdvojiti po nečem posebnom, to bi bila njena inkluzivnost jer u toj školi na 300 učenika, njih 30-ak ima posebne potrebe. To su djeca s različitim teškoćama u razvoju.

„S inkluzivnim obrazovanjem počeli smo još 2002. godine i u početku nam je pomagao ročnik jer nije bilo asistenata u nastavi. On je pomagao s nošenjem djece koja su slabije pokretna, a do danas smo zaista dobivali veliku potporu resornog ministarstva i gradskog Ureda za obrazovanje. Pridružili su nam se defektolog i asistent u nastavi“, govori nam ravnateljica.

U toj školi djeca i uz djecu s posebnim potrebama ili teškoćama uče se toleranciji, međusobnom razumijevanju i davanju podrške drugima. Škola je do danas razvila i međunarodnu suradnju s drugim školama u Europi kroz program Erasmus+.

No kad bi pitali džake zašto je njihova škola posebna, evo što bi rekli:

"Zato što imamo najbolje profesore! Nekako smo svi povezani, radimo zajedno stvari, vrt u školi, imamo eko-radionice, dramsku radionicu, ma tu je sjajno!"

A mi jedino što im možemo poželjeti je: "Sretan rođendan i vidimo se za novih 125 godina!"