Nakon što su se liječnici na operacijskom stolu uspjeli izboriti za njegov život, Krešimir je od zdravog, sportski mišićavog i spretnog mladića postao osoba koja je izgubila sve motoričke sposobnosti. Prošao je rehabilitacije u njemačkim bolnicama, ali mu se desna ruka i noga nikada nisu vratile u potpunu funkciju, piše Deutsche Welle u članku povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom.
"Da, bilo je teško suočiti se s činjenicom da sam invalid, no u Njemačkoj se medicina shvaća ozbiljno pa sam imao i profesionalnu pomoć psihologa. Bila je to teška unutarnja borba, ali sam u glavi ipak nekako 'odradio' proces mirenja sa situacijom. Sjećam se kada su me prvi put stavili da sjednem u invalidska kolica. Bez obzira što sam prvi put nakon ranjavanja izašao iz kreveta, zgadila su mi se odmah. Čvrsto sam odlučio da neću ostatak života provesti u kolicima. To mi je bila najveća motivacija koju sam imao", kaže Sudar, danas 40-godišnjak i otac dvoje djece.
Biti invalid – prije svega je skupo
Danas Sudar hoda uz pomoć štapa, vozi automobil s prilagođenim komandama, a prepreke na koje nailazi savladava kako najbolje zna.
"Pitanje invaliditeta je danas prije svega socijalno pitanje. Proteze, ortoze i invalidska pomagala su skupa. Biti invalid s malim primanjima dvostruka je diskriminacija. Ja se nemam razloga žaliti na to, jer su vojni invalidi ipak prošli bolje od civilnih. Ali biti invalid – prije svega je skupo. Od banalnih primjera da, kad procuri pipa koju bi sa dvije zdrave ruke bez problema znao popraviti, za to moram pozvati vodoinstalatera. Pa do toga da prilagodba automobila za moje potrebe i posebne komande koštaju kao jeftiniji polovan automobil", objašnjava Sudar.
Priznaje da mu zbog svakodnevnih prepreka s kojima se suočava najviše stradavaju – živci. "Kada vidim da je napravljena rampa za invalide s uzbrdicom od 45 stupnjeva, jasno mi je da se to odradilo samo da bi se formalno poštivao zakon, a da je prava namjena sasvim promašena. Kada su je već gradili, mogli su ipak i misliti na one koje će se tom rampom koristiti. Kada zbog zadovoljavanja forme ispustimo iz vida sadržaj - pa koga to ne bi nerviralo?!", kaže.
'Od takvih situacija vam se stvori 'knedla' u grlu'
No, bez obzira na životni hendikep, nije dozvolio da ga to odvede u cinizam. I inače tvrdi da invalidi, koji su prošli poput njega, više cijene već i samo disanje kao pojavu. Kako kaže, kratak pogled na smrt može promijeniti dug pogled na život.
"Generalno, mogu reći ipak da se društvo vremenom ipak senzibilizira na naše probleme. Na budalu je uvijek moguće naletjeti, ali s njima problema imaju i zdravi ljudi. Ima i situacija koje vas duboko ganu. Prošlog ljeta mi je prišla djevojčica od sedam ili osam godina, bilo je vruće i nosio sam kratke hlače pa je moja ortoza bila vidljiva, a ionako hodam sa štapom. Primila me za desnu ruku i rekla mi 'Mogu li vam pomoći da pređete cestu, mislim da bi vam pomoć dobro došla'. Znate, od takvih situacija vam se stvori 'knedla' u grlu. Onda vam više i nije najvažnije što je zdrava osoba zauzela parkirališno mjesto za invalide."
Cijeli članak pročitajte http://www.dw.de/tko-vidi-smrt-%C5%BEivi-druga%C4%8Dije/a-17266102. Nešto vas je oduševilo, naljutilo, rastužilo ili potaknulo da potražite dodatne informacije? Za slanje konstruktivnih, smislenih komentara uveli smo posebnu adresu komentari@portal.net.hr kako bismo i dalje saznali što mislite o temama o kojima pišemo.
Namjera nam je redovito objavljivati komentare čitatelja za koje procijenimo da su konstruktivni te da iz njih svi zajedno možemo nešto naučiti.
Pišite nam.
