Jeste li kad vidjeli komadić bijelog pamuka umočen u plavu tintu i sok od brusnice? Nisam ni ja, ali upravo tako su izgledali oblaci na nebu iznad Splita neki dan. Danči i ja smo zastale skoro istovremeno, nasred Rive, zapanjeno promatrajući pamučni akvarel koji se razlio nad nama. To je bio jedan od onih prizora koji izazivaju strahopoštovanje. Stajale smo tako ukipljene, drhtureći na buri, s rukama u džepovima i buljile u nebo. Boja oblaka je bila takva da je se jednom riječju nije moglo opisati, jer ta boja naime ne postoji. Barem ne službeno.
"Eto vidiš", promrmljala je Danči.
Kao da su ona i prirodne sile bile u dosluhu, pa eto, posložile oblake koji su me natjerali da, unatoč mom turobnom raspoloženju, zadivljeno zastanem. Prije nego što su se ti oblaci pojavili, Danči mi je taman pokušavala objasniti da sve ima smisla baš zato što više ništa nema smisla.
Nema čaše, ali je dopola puna
S tom osebujnom teorijom je krenula nakon što sam joj, rezignirano brundajući, nabrojala sve moguće jade, vlastite i tuđe. To je uključivalo opću apatiju, nezaposlenost, spajanje kraja s krajem, otuđenost i globalnu krizu. U svim našim šetnjama i dijalozima, Danči je uvijek ta koja čašu vidi dopola punu. Ona bi bila sposobna vidjeti čašu dopola punu čak i onda kad te čaše više uopće ne bi ni bilo.
"Istina, situacija je stvarno postala poprilično teška", udostoji se ona priznati.
Ponadala sam se.
"Ali..."
Znala sam. Iza njenih "ali..." obično slijedi monolog kojim mi prvo digne tlak jer, naravno, krene s onom neuvjerljivom metodom tješenja: "Da, loše mi je, ali ima ih kojima je stoput gore". Na to poludim. Pa je gađam cinizmima tipa: "Pa da, OK, možda mi je situacija katastrofalna i sve to, ali ima naprimjer ljudi koji su... mrtvi! I ne samo to, ima nesretnika koji se nikad nisu ni rodili! Moje patnje su ništa u odnosu na njihove..."
Vizualizacija
Danči na moje otrovne strelice trepne, ali ostaje na nogama. A ja ogorčeno nastavljam.
"Spomeneš li mi sad još i pozitivnu vizualizaciju i gladne iz Afrike, posvađat ćemo se, majke mi. Što naprimjer predlažeš čovjeku koji je nezaposlen mjesecima? Da plaću vizualizira? I onda s tako vizualiziranom plaćom poplaća račune za režije, ha? Mislim, čovječe, moja mama je u doba onoga 'mraka' plaću primala, a ja je moram vizualizirati!
"Eto vidiš" uzdahne Danči opet, "o tome ti pričam cijelo vrijeme".
Onda trepne, udahne stoički, pa će, škiljeći i dalje u one oblake:
"Gledaj, kakva god situacija bila, nitko od nas neće umrijeti od gladi, slažeš li se? Evo, navedi mi nekoga tko je umro od gladi? Ali, znaš od čega ćemo umrijeti? Od stresa. Depresija i nerviranje će nam navući neku autoimunu bolest i pokrepat ćemo od boleština izazvanih našim stanjem duha. To ti je garant tako. Ti si cinična jer misliš da ti citiram odlomke iz onih nadobudnih knjiga za samopomoć. Međutim ja ti samo iznosim zaključke do kojih sam došla roneći kroz vlastito crnilo, bez nekakvih priručnika za preživljavanje."
"Ma bravo", suho i neuvjereno ću ja.
"Pogledaj ove oblake. Nebo piči svoje boje bez obzira na stanje na tvom tekućem računu. Samo je stvar tvoje odluke hoćeš li pogledati u nebo. Možeš i ne pogledati, valjajući se u tjeskobi. U oba slučaja tvoja situacija ostaje ista. Hoću reći, stanje tvog tekućeg i sve vezano uz to. S tom razlikom da si, ako odlučiš podignuti glavu, bar pet minuta uživala u besplatnoj predstavi. I to ti je to. Ti ćeš reći, to nije nešto. A ja ti kažem, to ponekad može biti sve."
"O da, to moramo patentirati, proširiti radosnu vijest među pučanstvom. Radujte se narodi kad vam dođu isključit struju, ne živcirajte se, samo pogledajte u transcedetirajuće oblake! Kome treba struja sa svim tim ljepotama iznad glave?"
Danči trepne i spusti glavu.
"Eto vidiš", prošapće obeshrabreno.
Izbacivanje gorčine
Onda me nakratko, pomalo nespretno, jer takva je ona, nekako nespretna obgrli rukom oko ramena. Nastavile smo hodati u tišini.
A onda mi je nešto palo na pamet. Ima već dobrih sat vremena da se jadam i izbacujem gorčinu, a Danči već sat vremena pokušava učiniti sve što je u njenoj moći da mi popravi raspoloženje. Ne znam u čemu je točno bila stvar, jesu li mi oni plavo-crveno-sivo–purpurno-ružičasti oblaci udarili u glavu, što li, u svakom slučaju, dušom mi se razlila zahvalnost. Toplina. Pokušavam naći bolji, originalniji izraz za to, ali ne uspijevam, valjda zato što mi je u tom trenutku u duši bilo doslovno – toplo. O da, slažem se s Danči po pitanju neba. Bilo je zaista posebno lijepo. Ali nije me to nebo u tom trenutku učinilo sretnom. Nego činjenica da ispod tog neba ne stojim sama. Da imam nekoga kome je toliko stalo do toga kako se osjećam. Nekoga tko je uložio svu svoju energiju, dobrotu, prijateljstvo, ne bi li odagnao moje, one ružne oblake. Pomalo nespretno, pomalo naivno, možda čak i infantilno, ali je dala sve od sebe. Da nije bilo onih veličanstvenih oblaka, ona bi ih bila nacrtala. Okrenem se prema njoj.
"Danči."
"Ha?"
"Volim te."
Eto vidiš
Promeškoljila se, s malom nelagodom. Takva je Danči. Kao i većina ljudina koje znam, teško podnosi zahvalnost.
Trepnula je, nemušto skrivajući titraj osmijeha u očima, a potom podvukla mudro:
"Eto vidiš."
