Tri minute prije šest sati oglasila se sirena koja je označila trenutak u kojemu su vojnici morali na bojišnice, a civili u skloništa. Prošlo je 25 godina, ali zvuk sirene i osjećaji koji su tada vladali se pamte, piše Šibenski portal.
-Nije baš ugodno čuti zvuk sirene jer ne nagovještava nikad nešto dobro. Budući da smo već po tadašnjim mjesnim zajednicama bili organizirani na dežurstvima, a i u tvrtkama, brzo sam se izorganizirao. Tada je vladala maksimalna atmosfera zajedništva tako da su to neopisivo pomiješani osjećaji neizvjesnosti, ali i odlučnosti da se doprinese obrani obitelji i grada. Tada sam se priključio ekipi gradske televizije i pomogao organizacijski koliko se moglo. Poseban doživljaj su bila ta zamračenja i ograničenja kretanja građanima. Trebalo se nekako kretati ulicama i u prometu bez svjetala, ali preživjelo se i to. Bio sam i u zgradi kazališta 20.9.1991. u 18,15 kada je minobacač iz Mandaline pogodio zgradu kazalištu. Mi iz kazališta prijavili smo se kao dobrovoljci u 113. brigadu, a Glavni stožer HV-a je formirao posebnu umjetničku jedinicu na nivou Hrvatske čiji smo pripadnici bili. Organizirali smo programe po skloništima, izbjegličkim centrima i na bojišnici – prisjeća se Željko Koloper tih rujanskih dana u Šibeniku.
Marijana Kužina, bivša Miss Universe, tog se ljeta živo sjeća. Završila je osmi razred i upisala srednju školu koju je željela.
-Iako je već tada bila “napeta” situacija i događale su se “barikade”, nitko zapravo nije vjerovao da će do rata uistinu i doći. Rat je bio nešto što se događa nekom drugom, nekad davno… Kada su se prvi put oglasile sirene za opću opasnost bila sam kod tete i taman na odlasku za doma. Nikome zapravo nije bilo jasno što se događa i što će se tek dogoditi pa sam ostala tamo “dok ne prođe uzbuna”. U tetinoj kući je bilo i sklonište za svih 70-ak susjeda iz okolnih kuća, pa tek kad su ljudi počeli pristizati nam je zapravo postalo jasno da je sve to ozbiljno i da smo zaista čuli sirene. To je potrajalo punih 7 dana, a dan iza toga mi je bio četrnaesti rođendan koji naravno te godine nisam slavila jer ga nismo mogli ni organizirati u tim uvjetima koji su prethodili. Škola je također prestala sa radom i sjećam se da smo i poslije, tijekom tih godina rata, imali skraćeni program i nerijetko smo išli u školu i pod uzbunom. U gradu je zavladala jedna potpuno tužna atmosfera, djetinjstvo nam je naglo prekinuto, a umjesto srednjoškolskih “briga”, mi smo vodili brige oko redukcije struje, zamračenja i osluškivanja zvukova sirena i granata. Ne ponovilo se! Nikome. Nikada – priča nam Marijana, danas uspješna vizažistica.
Više pročitajte OVDJE.
