Majke s novorođenom djecom u rukama stoje na hladnoći pred Petrovom ne znajući hoće li i kada opet udariti – vjerojatno je to napotresnija fotografija zabilježena toga nedjeljnoga jutra 22. ožujka kada je Zagreb pogodio najjači potres u posljednjih 140 godina. Zgrade, koliko god bile vrijedne, uvijek se nekako može iznova sagraditi, ali ljudske živote nije moguće vratiti što su u ovom potresu na najteži način iskusili roditelji koji su ostali bez svoje 15-godišnje djevojčice.
Jutro koje neće zaboraviti
Jutro je to koje neće zaboraviti niti Dragica Gazdek, glavna medicinska sestra u Zavodu za neonatologiju Klinike za ženske bolesti i porode, poznatoj kao Petrova bolnica: ‘’Potres me zatekao u kući u krevetu, kao i mnoge druge građane i osjećala sam se bespomoćno. Istrčala sam van u pidžami osjećajući strah za sebe, ali i živote ostalih iako u tom trenutku nisam bila ni svjesna što se događa. Stojeći vani na onoj hladnoći razmišljala sam što je s Petrovom i što mogu učiniti’.
‘’U tom trenutku nisam imala ni mobitel kod sebe, a bojala sam se ući u kuću, ali nakon nekih pola sata sam ušla i tada se dogodio i drugi potres. Opet je uslijedilo trčanje van nakon čega sam konačno skupila malo snage i nazvala Petrovu da čujem što se događa, ali nitko nije odgovarao jer je, kako sam kasnije shvatila, tada u tijeku bilo premještanje novorođenčadi. Kada sam konačno dobila svoju pročelnicu i vidjela na društvenim mrežama slike majki ispred Petrove, promrzle s novorođenom djecom u naručju shvatila sam da se i tamo nešto strašno dogodilo’’, kazala je u razgovoru za RTL sestra Dragica.
Bez razmišljanja krenula u bolnicu kroz razrušeni grad
Odmah je bez razmišljanja krenula iz Gajnica prema Dubravi znajući da ih tamo sele, a iako je grad izgledao užasno nije se dala obeshrabriti: ‘’Samo sam razmišljala kako što prije doći do tamo i kako mogu pomoći, a kada sam došla tamo vidjela sam novorođenčad koju je selilo osoblje iz klinike. Bilo je sve tako dirljivo i teško, ali u tom trenutku nije bilo vremena za takva razmišljanja. Smjestili smo ih na bolničke krevete - najmanje među njima imalo je 590 grama , a njih pet je bilo na respiratoru. Osoblje nam je priskočilo u pomoć, ali oni su se bojali tih malih bića jer se nikad dosad nisu sretali s njima. Prikopčali su inkubatore, monitore, svi su puno pomogli i trebalo je vremena da se inkubatori ugriju jer su se ohladili u transportu. 20 djece je bilo u inkubatoru i šest u krevetiću’’.
VEZANE VIJESTI
Bilo je bitno samo da su oni dobro, ističe sestra Dragica i prisjeća se kako je osoblje emocionalno ‘’streslo’’ tek kasnije toga dana: ‘’Prvi put sam sjela, već je bilo pet popodne i samo su krenule suze, vjerojatno je to kako adrenalin i savjest rade jer obavljate svoj posao bez obzira na sve, čak ni o obitelji ne razmišljate’’.
"Ovo je poziv, a ne posao"
Kada posegne u sjećanja, slično je bilo u vrijeme rata: ‘’I tada smo trčali s 1. kata u sklonište. Svi smo reagirali na sirene. Nismo mogli biti cijelo vrijeme u podrumu, nisu bili uvjeti za to i kada bi sve prestalo vraćali bismo se na Odjel i to je taj osjećaj neizvjesnosti – ne znate što će se dogoditi’’.
Ali ne želi o teškim trenucima, treba se posvetiti onome što dolazi, a valja odmah reći i da je posve jasno kako medicinska sestra ne može biti svatko i nije to samo pitanje formalnoga obrazovanja. Potrebno je nešto povrh svega. ‘’Ovo je poziv, a ne posao. Petrova je moj drugi dom. Posebno je to, ti mali pacijenti su nemoćni i ovise samo o tuđoj ljudskoj pomoći i medicinskoj skrbi. Ovo je najljepši poziv, to su moji najdraži pacijenti i da se opet rodim, isto bih izabrala’’, kaže sestra Dragica, koja jako dobro zna o čemu govori - kao medicinska sestra u Petrovoj radi već 43 godine i mogla bi napisati knjigu o prošlim desetljećima. Jednom i hoće, kaže nam.
VEZANE VIJESTI
U međuvremenu, mladima koji bi željeli krenuti njezinim putem poručuje: ‘’Za ovaj posao potrebno je puno ljubavi, puno empatije, ne može svatko raditi na ovakvom Odjelu. Mlade sestre koje ovdje dolaze raditi, više od 50 posto njih nakon dva mjeseca, žele otići na neko drugo mjesto. Ovo je jako stresan, zahtjevan posao, koji traži zaista puno empatije i kada umre netko od naših malih pacijenata to je velik stres i šok, ali mi stariji to prihvaćamo drugačije - svjesni smo da smo dali sve od sebe i da nije bilo spojivo sa životom. Bit je da svako dijete koje ode kući odavde bude kao njegovi vršnjaci i da za njima ni u čemu ne zaostaje’’.
Palčići su, podsjetimo, sva prijevremeno rođena djeca – od 23,24 do 37 tjedana. ‘’Petra, naša najmanja palčica, koja je pri rođenju imala samo 442 grama, danas ide u školu’’, ističe sestra Dragica. I upravo to je ono što je najviše veseli: ‘’Teške trenutke zaboravite, a lijepih ima najviše. Pogotovo kada dobijemo povratne informacije od naših palčića, kada nas dođu posjetiti’’.
VEZANE VIJESTI
Posebno pamti Đivu iz Dubrovnika: ‘’Zamislite, bilo je to prije četiri godine. Đivo je došao k nama s 24 godine. Kada se rodio, imao je 650 grama. On živi u Dubrovniku, u Zagreb je došao studirati i došao je k nama u Petrovu – kako je rekao: vidjeti kućicu u kojoj sam odrastao i ljude koji su me doveli do toga da sam sada tu. Grlila sam ga i plakala, nisam mogla vjerovati da je to on, nisam mogla vjerovati s obzirom na to što je sve prošao’’.
I dalje trebaju pomoć
Zbog takvih trenutaka sve vrijedi, a naglašava i koliko je važna suradnja na Odjelu: ‘’To je kolektiv koji radi timski – svi smo kao jedan: spremačice, liječnice, sestre, fizioterapeuti - bitno je da dišemo kao jedno, da svi radimo sve, da se međusobno pomažemo. Važno je da to bude jedan sretan kolektiv koji timski radi, jednako razmišlja, svi za jednoga. Mi zajedno rješavamo probleme – na poslu i one privatne i jedino se tako može dobro raditi i zadovoljno ići na posao od doma i s posla doma’’.
Ipak, uz sav trud, znanje i vještine osoblja postoji jedna važna stvar bez koje ne mogu, a to je sofisticirana i stoga skupa tehnologija, a sestra Dragica podsjeća: ‘’Nažalost, zakinuti smo, nemamo dovoljno aparata, inkubatora, monitora, neinvazivnih i invazivnih respiratora. I u potresu smo stradali tako da nas opet osim uređenja prostora čeka i nabava opreme koja će pridonijeti poboljšanju liječenja palčića. Javljaju se ljudi i doniraju i puno im hvala, ali i dalje trebamo pomoć’’.
VEZANE VIJESTI
