Svaki dan, gotovo u svakom mediju, sve je više tekstova o SDP-u. Glasovi zabrinuti, glasovi ostrašćeni, glasovi zluradi, glasovi razočarani, glasovi lijevi, glasovi desni, svaki dan govore o krešendu SDP-ove krize.
Nagovještavaju mnogi konačan pad stranke koja je obilježila dobar dio hrvatske povijesti, stranke kojoj se mogu pripisati mnoge dobre stvari, kao i nešto, puno manje, loših poteza, koji su bili od važnog utjecaja na ono što smo bili, što jesmo i što ćemo biti.
Oni desni inzistiraju na tome da, ne samo SDP, nego niti i socijaldemokracija ne trebaju Hrvatskoj, da ne trebaju niti Europi. Jer, oni ideali o odnosu rada i kapitala, o pravima radnika, o socijalnoj sigurnosti, ostvareni su. Ne dovode ih, više manje, u pitanje niti desne stranke.
Pa kažu, eto, da socijalističke i socijaldemokratske opcije slabe, da su ispunile svoju povijesnu ulogu, da neke čak i nestaju s političke scene mnogim europskim zemljama. Ali, onda ih demantiraju izbori.
Oni s političkim srcem na lijevoj strani
Recimo, najnoviji u Norveškoj pokazuju da se kolo sreće, bolje rečeno kolo povjerenja birača, ipak okreće, da se ozbiljne stranke, dobro organizirane i s kvalitetnim ljudima i programima, često i iz duboke oporbe vraćaju na vlast. Ili, ako su neke od stranaka toliko zabrazdile u korupciju, ili bezidejnost, ili nesposobnost, da naprosto nestaju s političke scene.
Bila je to sudbina nekada dominantnih stranaka, recimo, u Italiji ili Španjolskoj, pa dolaze neke nove, svježe stranke, neki novi ljudi. Stranke koje novim, drukčijim kadrovima i znanjem o društvu, o vremenu u kojemu žive i potrebama ljudi daju nadu građanima da može biti bolje, čak i u zemljama kojima ide sasvim dobro.
Onima s političkim srcem na lijevoj strani ti primjeri pokazuju da borba za čovjeka koji živi od svoga rada i za društvenu pravdu nije završila, da se samo mijenja, kako u sadržaju, tako i u metodama. Mijenja se jer su očekivanja i potrebe drukčije, jer se društvo, kao živi organizam stalno mijenja.
Istina je da je borba za osmosatni radni dan, za tjedne i godišnje odmore, za zajamčenu plaću, za barem temeljno zdravstveno osiguranje i mogućnost obrazovanja uglavnom završena. Ali, novo vrijeme otvara nove probleme, novi prostor za lijevu, socijaldemokratsku misao i politiku.
Nije problem toliko SDP-ov rejting, nego ovo
Možemo li osigurati jednaku dostupnost zdravlja svima? Možemo li svoj djeci i svim mladima osigurati jednake šanse za obrazovanje, zaposlenje i napredak? Jesmo li ukorak s novom tehnološkom revolucijom i jačamo li svoju ekonomiju?
Jesu li informatička pismenost, Internet, kultura, pristojno stanovanje i druga dobra europske civilizacije dostupni svima? Štitimo li na odgovarajući način temeljna ljudska prava, a i prava nove generacije? Konačno, znamo li da nam planet Zemlja odumire ponajviše zbog ponašanja čovjeka?
Možemo li se promijeniti i spasiti ovaj prelijepi kutak svemira a s njim i čovječanstvo? Ljevica i socijaldemokracija u njenom krilu na ova i mnoga druga pitanja može i mora ponuditi odgovor koji je kvalitetniji od onoga kojega nude desne političke opcije.
SDP-u danas ne ide dobro. Ne samo zato što je očigledno da mu podrška među građanima slabi, nego primarno zato što vodstvo stranke i suprotstavljene mu stranačke frakcije uopće ne misle o strateškim pitanjima čovječanstva, Europe i Hrvatske, zato što ne nude odgovore na prevažna pitanja na koja stranka koja želi biti važna na političkoj sceni, mora moći dati odgovore.
Rat do istrebljenja zbog osobnih svađa
Ona mora moći ponuditi viziju novog, drukčijeg, pravednijeg i boljeg društva. Umjesto toga, SDP sve više nalikuje poprištu nuklearnog rata. Svađe, na žalost, vrlo osobno motivirane, oduzimaju stranci gotovo svo vrijeme i mjesto koje stranka ima u javnom prostoru.
Zato, javnost sve više SDP percipira kao stranku-slučaj, na žalost lijevo i centristički orijentiranih građana, a na sreću i zadovoljstvo HDZ-a i ostatka desnice.
Percipira je kao vreću rogova koja, osim medijski atraktivnog stranačkog građanskog rata, Hrvatskoj nema što ponuditi. Građanski rat u SDP-u mora konačno završiti, i to ne pokoljem političkih i osobnih oponenata "druge strane", jer nakon takvog pokolja ostaje pustoš, ostaje nezadovoljstvo i manjak ljudi spremnih na ozbiljan politički angažman.
Od relativno nedavno izabranog predsjednika stranke Peđe Grbina, a i od ostalih u vrhu stranke očekivao sam i još očekujem jako puno, kao i mnogi koji me svakodnevno zaustavljaju na ulici, šalju mi mailove ili me zovu telefonom, pitajući što nam se to događa u SDP-u.
Očekujemo i želimo tako malo, a tako puno. Očekujemo da zaustavi rat i sačuva što više članova, da otvori vrata novima i da ponovo uzdigne visoko barjak socijaldemokracije. A on je danas na pola koplja.
Događaji ne idu u pravcu mira, već nastavka rata do istrebljenja. Naravno, i od oponenata očekujem doprinos miru. SDP ne smije biti stranka ljudi malih ciljeva.
Sitni umjesto velikih ciljeva i put u nestanak
Srušiti vodstvo, lokalno ili centralno, osvojiti mjesto u mjesnom odboru ili kakvu drugu poziciju, prije "pozicijicu", potjerati oponente i kritičare, izbornim inženjeringom, slavnim šalabahterima ili nemoralnim dilovima steći ovdje ili ondje neku beneficiju, mali su ciljevi.
Hrvatska treba socijaldemokraciju velikih ciljeva i ambicija. Hrvatska treba SDP sposoban sutra pobijediti na izborima, SDP sposoban promijeniti pravosuđe, učiniti upravu efikasnijom, sposoban pobijediti povampirenu korupciju, reformirati zdravstvo i mirovinski sustav, osigurati mladima uvjete da se bore za svoju bolju budućnost i još puno toga…
Iz ovog građanskog rata SDP će ili izaći kao pobjednik, sposoban pomiriti se, sposoban puno toga lošega ostaviti iza sebe, sposoban biti inkluzivan i tolerantan, sposoban za politike koje mijenjaju Hrvatsku na bolje, ili će, bez obzira tko izašao kao pobjednik u građanskom ratu socijaldemokrata, kao stranka biti gubitnik i naprosto nestati kao relevantna politička opcija.
Nadam se da i u vodstvu i u oporbi ove stranke ima dovoljno mudrih ljudi koji to razumiju.