Samodostatnost. Pojam je to koji seže još u doba socijalističke ekonomije kada je neprijatelj vrebao i s Istoka i sa Zapada i kada se stremilo tome da sve što jedemo sami proizvedemo.
Onda smo otišli u drugu krajnost, proizvodnja više uopće nije bila bitna, neprijatelj s Istoka i Zapada je sve proizvodio za nas. A kakvo je stanje samodostatnosti danas? Što se tiče povrća, da nije neprijatelja, jedva da bi ga i vidjeli.
Ima svega, od rajčice, salate, tikvica, kupusa, patlidžana, a tu je i mrkva, kultura koja sve manje raste na hrvatskim poljima. 20-godišnji Ivan iz Bjelovara na ukupno četiri hektara zemlje uzgaja oko 15 kultura povrća.
"Hajdemo reći svi traže da je prva klasa mrkve, ne smije biti ni trunčice grbava, a nije baš ni ovo naše podneblje za proizvodnju mrkve. Tu je problem navodnjavanja male parcele, sve je razbacano pa je teško i dovesti vodu do tih malih parcela. Uskoro dođete do toga da nije isplativo, samo se ide u minus", rekao je Ivan Bobinac, vlasnik OPG-a.
Ipak sve što se ubere - to se i proda. Isto to vrijedi i za domaću rajčicu.
Poljoprivrednici su zadovoljni ovogodišnjim urodom rajčice. Dobra je potražnja, a dobra je i cijena. Cijena jednog kilograma je 10 kuna. No, zanimljivo, ovo je kultura koje u Hrvatskoj već kronično nedostaje.
Hrvatska je po pitanju rajčice na samodostatnosti od tek 38
posto, kod mrkve na 39 posto, dok je recimo čak i salata na
razini ispod 50 posto.
Luk i češnjak su na 52 posto, paprika na 57, a nešto je bolja
brojka na lubenicama i dinjama - 66 posto.
Drugim riječima, Hrvatska proizvede tek trećinu rajčica ili mrkve koje pojede. Prema predsjedniku povrćara situacija je takva jer se tek zbog neorganiziranosti proizvođača, dolazi do iznenadnog viška, a potom i manjka nekog povrća pa ubrzo na scenu stupa uvoz. No, i za to postoji rješenje.
"Mi bi mogli znači regionalizacijom proizvodnje imati povrće svih kategorija i cijelu godinu. Znači ne bi uopće bilo potrebe za uvozom kada bi se sve to posložilo. Period zime imali bi povrće iz Dalmacije, u proljeće i jesen bi imali iz kontinentalnog dijela, a onda kad je jako vruće recimo za lisnato povrće to se sve može seliti u Gorski kotar i Liku", izjavio je Vjekoslav Budanec, predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara.
A to se dosad ne radi dovoljno. Površine pod povrćem u Hrvatskoj su se počele smanjivati 2006. godine.
Tada ga je bilo na gotovo 13000 hektara, do 2012. povrće je nicalo tek na 7654 hektara, no ipak, od tada se bilježi blagi rast, pa se 2018. popelao na 10, a očekuje da bi se do 2025. došlo na gotovo 11 tisuća hektara. Ali i to je opet manje nego 2006.
Iz ministarstva povrćarima najavljuju pomoć.
"Ministarstvo poljoprivrede je prije svega odlučilo iz nacionalnog programa oporavka omogućiti izgradnju distributivnih centara za desetak tegija. Kroz ovako pozicionirani nastup na tržištu dakako da će lakše zasnivati ugovore sa otkupljivačima i lakše i vrednije prodati svoju robu na tržištu", poručio je Tugomir Majdak, državni tajnik u ministarstvu poljoprivrede.
Uz pomoć ovakvih centara u kojima će se moći i skladištiti i pakirati roba povećala bi se i samodostatnost nekih kultura, ajde, možda ne na 100 posto, ali barem na 70 do 90 posto kao što je slučaj kod recimo, krumpira ili kupusa.
