15-ak kilometara južnije od Gline, kraj sela Mali Gradac, zabačeni zaselak odsječen od civilzacije. Jednu od sedam obitelji povratnika u ovom mjestu čine Rade i Evica.
Nakon četiri godine izgnanstva, vratili su se u svoje rodnu kuću 1999. godine.
"Kad smo se vratili ovdje smo zatekli korove. Onda smo obnovili malo, prekrili kuću i to", kaže Evica Drekić.
Jedan sin se oženio i radi u pilani u Glini, drugi još živi s njima i zarađuje kao drvosječa. Dio zarade proslijede roditeljima - koji žive s točno nula kuna mjesečnih primanja.
"Nemamo mirovinu, eto imamo neku kravicu i ovčicu. Ako prodamo janje prodamo, ako ne ne, imamo i troje prasadi neće nitko kupiti, nemaju ljudi novaca", žali se Evica.
Kao vlasnici trošne kuće i okolnih zemljišta, država ih vodi kao vlasnike više nekretnina, a na socijalnu pomoć imaju pravo vlasnici samo jedne nekretnine.
"Kad smo se vraćali nismo mislili da će biti ovako. Ja sam mislio da će malo biti bolje", priznaje Rade.
Malo bolje je njihovom susjedu Branku koji se vratio 1997. Također živi od onog što uzgoji, ima i sedam krava, ali i nezaposlene sinove.
"Nas nitko od lokalnih vlasti ne dođe posjetiti", iskreno priznaje Branko Drekić.
I baš to je najveći problem smatra i reporter koji već godinama izvještava o životu povrtanika. Jer predstavnika upravo srpskih manjina ima u lokalnoj samoupravi.
"Sami predstavnici njihovi u lokalnoj vlasti ne vode dovoljnu brigu o ovim ljudima koji su na margini, koji jedva preživljavaju. Za ovaj bračni par je 20 kuna ogroman novac i oni se često dvoume kupiti kilu kruha ili nešto malo", objašnjava novinar Novosti VladimirJurišić.
Problemi povratnika poput išaranih kuća slovom U, kaže Jurišić, bar u ovom djelu Hrvatske - gotovo da i nema. Njhovi glavni problemi već skoro dva desetljeća manje su nacionalni, a puno više egzistencijalni.
"Nikako se ne osjećam. Najgore. Čekam samo smrt. To bih najbolje volio, kad nemerem drukčije", priznaje Rade.
