Nakon što je u prethodnom tekstu ostavila gospodina Perfecta i pretvorila ga u prošlo svršeno vrijeme, ponovno se našla u onoj dobro znanoj postprekidnoj fazi. Nakon toliko ljubavnih brodoloma iza sebe već je znala kako 'hendlati' cijelu situaciju.
Sada kreće malo negiranja situacije, čekanja da On javi jer 'shvatit će koliko je bio glup'. Onda se ne javi, pa se Ona krene plašiti da je zaistagotovo i tu dolazi do takvih oscilacija u raspoloženju da one nisu usporedive sa 20 PMS-nih žena na jednom mjestu... Ovako to nekako ide...
Ona ga i dalje uspoređuje s bolesnim djetetom koji nije znao za bolje u trenutku kada je odlučio odustati od nje, pod parolom 'pa ne možeš se ljutiti na bolesno dijete'. Tu ga još žali, umjesto da žali sebe jer je tek u fazi gdje ga opravdava, umjesto da gleda kako cijela situacija utječe na nju samu i njeno samopouzdanje.
Izlazi van, popije koju u njihovo ime iako želi zaboraviti na sve, ali ne ide, sve ju podsjeća na njega odnosno ona sve nesvjesno povezuje s njim. Prijateljica joj priča najobičniju priču kako su njen dečko i ona neki dan pogledali neku ljubavnu dramu, a ona se sjetila kako su je oni zaljubljeno gledali i uspoređivali se s likovima. O pjesmama da i ne govorim. Već je bila i svemiru i prijateljicama dosadna s Jamiroquaijem jer joj je on često puštao njegove pjesme.
'Jooooj, evo je, naša pjesma svira, baš sad, kad dočekujemo moj rođendan, to mora nešto značiti', naivno je pomislila. Nije joj palo na pamet da je Jamiroquai na čestoj playlisti party pjesama i da je to samo slučajnost, morala je to ona vezat za simboliku. Kada je došla doma, još je malo tulila na 'njihove' pjesme jer kad je pijana, pogodila bi je i špica od dnevnika. Dogodilo se često da zbog umora i neispavanosti (čitaj: mamurnosti) sve svoje ostale dnevne obaveze otkaže, preskoči ili ih jednostavno ofrlje obavi.
Kroz svo to vrijeme na van odaje dojam koliko toliko staložene djevojke koja izlazi, zabavlja se, ukratko vrlo sretno živi dalje bez njega. Pogotovo to tako izgleda preko Facebooka, na kojem njen 'ultrazabavni' virtualni život nakratko poremeti koji dubokoumni emotivni status, ili pjesma sa skrivenim značenjem u desetoj 'kitici'...
Nakon nekog vremena ona vidi da to tako više ne ide, gad se stvarno ne javlja više, počinje se pitati je li ljubav s njegove strane ipak postojala ili je to bio samo privid i znatiželja s njegove strane. Počinje mu psovati sve po spisku, ali u dobroj je fazi... Barem prekine tugaljivu pjesmu nakon prvih deset sekundi koju bi par faza prije poslušala do kraja jer se uživala samosažaljevati, tako je bilo podnošljivije i ljepše joj je bilo živjeti u nekom paralelnom svijetu, maštanju, gdje princ u bijelom Audiju A4 dolazi pokajnički po nju, nego u realnosti.
Sada već omjer 'dobrih' i 'loših' dana prelazi u prednost onih dobrih jer si više ne dopušta onu fazu kad je ličila na ništa, o ničem drugom nije pričala nego o njemu ili bi joj se svaka treće rečenica nadovezivala na njega, a misli prije spavanja jedva je znala ukrotiti. Budila se kronično neispavana i krivila pun mjesec za svoju insomniju. Nije si to više htjela dopuštati.
Nakon dugo vremena se pogledala u ogledalo i rekla samoj sebi 'koja si ti pi**a, koji je tebi klinac?... Glumiš neku jaku, samosvjesnu, a pogledaj se na što ličiš, samo je*eno kukaš, a ništa ne poduzimaš?!'. Ova introspektivna situacija je ponekad prijeko potrebna, pogotovo u trenucima kad je nada, koja je inače kurva, na samrti, ali prokleta, ona mora umrijeti posljednja.
Polako joj se počinje mijenjati sklop u glavi i prestaje gledati njega kao bolesno dijete koje nije znalo izreagirati bolje, i napokon se okrene sebi, upali svoj obrambeni mehanizam i počne mu ZAMJERATI JER JU JE TOLIKO POVRIJEDIO. Nije on dijete, sve što joj je učinio, učinio je svjesno, znao je kakve će to posljedice na nju ostaviti. On za svoje dotadašnje ponašanje nema više izlike.
Cvijet ne sanja dan kada će pčela doletjeti na njega. On se rascvjeta i onda pčela sama dođe.
Znala je da još neko vrijeme neće moći letjeti jer su joj podrezana krila, ali trudila se svim silama. Da ne iznevjeri sebe samu. Još je tu i tamo osjećala tu bol u prsima i nije joj bilo jasno kako onda neki tamo medicinski ljudi znaju reći kako duša ne postoji! Kako? Pa zašto onda to toliko boli baš u predjelu srčeka?
Zaboravio je na nju, samo tako, a kleo se u vječnu ljubav. Prihvatila je to tako, samo je prekrižila ljubav kao njegov motiv jer nije htjela degradirati taj osjećaj i emociju koju je sama osjetila. 'To nije bila ljubav s njegove strane, ne može biti, što je to onda ovo što ja osjećam, je li moguće da je ja osjećam intenzivnije nego on?', znala se priupitati. Ona je pala u zaborav, past će i on s vremenom, iako će uvijek zauzimati posebno mjesto u njenom srcu. 'Idemo dalje', HDZ-ovski je zaključila, iako ne bi voljela da je se stavlja u stranačke kalupe, nije to njena domena.
Ljubav je #onokad imaš Alzheimera i ne zaboraviš na nju...
Na ovu rečenicu me inspirirala ova istinita priča za koju bi mi bilo drago da je pogledate, svi vi 'unesrećeni' emotivnifellowromantici:
Koliko je žena i muškaraca oko mene, šire i dalje, koje nisu iskusile ovaj krajnje neugodni osjećaj?Parova koji su možda stigli do prekida i nekih od ovih faza, ali redovito loša kombinacija – alkohol i mobitel uvijek su ih nekako ponovno povezali, iz krivih temelja, na krivim osnovama?
Jako puno. Jer se boje emocionalnog sloma. I onog ultimativnog odvajanja jedno od drugog. A ne kuže da ih možebitno nezadovoljstvo u vezama u kojima jesu, slama sustavno već mjesecima ili čak godinama? Gdje su tu muda koja smo mi ženke, toliko dugo željeli prisvojiti od muških? I muškarci, gdje su tu muda koja su vam prirodno poklonjena, znate, nisu ona tu samo da ih počohate kad mislite da nitko ne vidi da ih čohate. Vidimo.
Ja sam uvijek ZA borbu, ako se radi o pravoj ljubavi, ali ponekad je ona previše pohabana da bi se dala spasiti. A vi koji se u takvim vezama više ne znate koje rupe i gdje treba krpati. Tužno je kad se dvoje ljudi vole, a ne mogu biti zajedno jer je jedno od njih retardirano govedo, glasi ona famozna rečenica. Bome je istinita, i koliko god zvučala kao klišej, ona to i jeste jer je život jedan veliki klišej i nečija špranca od ranije. Uglavnom svi funkcioniramo po sličnoj formuli: Diši, Seksaj, Jedi, Voli, Kenjaj, Zajebi, Tuguj, Oprosti...
P.S.Jedna važna napomena za one koji me znaju i ne znaju!
Ova kolumna NIJE čisto ogledalo mene niti moj dnevnik, zapravo nemam ovakvih 'problema' u bulji i sretno sam udana, živim na Mauricijusu, dva klinca se upravo oko mene igraju, a trećeg, najmanjeg, dojim dok ovo pišem... No ipak, moraš dati crticu iz vlastitog života u tekst jer ako sam neku situaciju iskusila, onda vjerodostojno mogu i pisati o njoj.
Ponekad se i ja sama pitam jesu li moje rečenice produkt onoga kako bi ja htjela da bude? Jer sigurno nisu čisto prenošenje događaja na papir. Kad moje misli zaigraju i mašta se raspiri, ful nam je zabavno, meni i mom alter egu s Mauricijusa. Osim što boli kad me mali ugrize za cicu. Onda se vratim u stvarnost, gdje god ona bila.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Od nedavno me možete pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.