Iako nam se i dosad o glavu obijala činjenica da se na odgovorne pozicije u državnim službama dolazi uglavnom preko veze, a ne zato što određena osoba ima potrebna znanja, uskoro bi to moglo pokvariti svaku šansu za bolji život.
Međutim, mi toga još uopće nismo svjesni. Uz usputno spominjanje podatka da je Hrvatskoj prije nekoliko mjeseci propalo 40 milijuna eura (?!) iz fondova EU, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić požalila se kako je prije dvije godine govorila da Hrvatskoj trebaju mladi, novi ljudi, stručnjaci za projekte koji bi bili u stanju aplicirati za novac iz europskih fondova.
Brzina puža
I sad je ona zadovoljna jer su, eto, zaključili da im dvjestotinjak takvih treba kako bi, među ostalim, i na lokalnim razinama bili sposobni uskočiti, odabrati održive projekte, napisati ih i zatražiti financiranje iz Europe. Naravno, o tome se tek razgovaralo. Onda će uslijediti natječaji, pa će se zaključiti kako su ti mladi ljudi obrazovani, ali da ih većina nema specifična znanja potrebna za pisanje projekata jer ih nisu imali gdje steći. Budući da nam trebaju kao kruh, dobit će posao, pa će uslijediti višemjesečna edukacija i osposobljavanje. Dotad će, ritmom kojim se u ovoj zemlji odvijaju stvari, maca popapati još nekoliko desetaka milijuna eura koje nam Europa nudi na pladnju, a mi ih ne znamo uzeti.
I ne samo to, ako ovi koji će ih zaposliti u svojim ministarstvima ili agencijama ne budu dovoljno pametni da im osposobljavanje uvjetuju s barem pet godina službe, većina njih će u vrlo kratkom roku 'pretrčati' u privatni sektor, gdje će biti plaćeni daleko bolje. Nije da se to već nije događalo i da nitko nije osmislio dovoljno učinkovit način da se zadrži najkvalitetnije.
Što lokalnije to tužnije
Kad se cijeli problem spusti na lokalnu razinu, situacija je, uz rijetke iznimke, daleko poraznija. Kao ogledni primjer može poslužiti Grad Split u kojem je Željko Kerum , ništa ne skrivajući, postavio sve rođake, kumove i prijatelje koje je mogao. Osim što mu se privatno poslovno carstvo pomalo urušava, grad je u potpunoj banani, blagajna nikad nije bila praznija, a Kerum nikad tanji na živcima.
Ono što ne zna je da mu novac za brojne gradske projekte stoji pred nosom, samo ga treba uzeti. Zahvaljujući kadrovima kojima se okružio, rijetki su koji mu to mogu i reći, a još su rjeđi, ako uopće postoje, oni koji će osmisliti dovoljno uvjerljiv plan, napisati ga po svim pravilima visokobirokratizirane EU administracije, dobiti novac, znati ga namjenski utrošiti i ne napraviti kardinalne pogreške zbog kojih bi Bruxelles tražio povrat novca. I tako Željko stoji žedan na izvoru. Naravno, raznoraznih inačica Keruma Hrvatska je prepuna, samo su manje eksponirani u javnosti.
Treba naglasiti da je upravo dobro ustrojena lokalna uprava i samouprava ključna za uspješno povlačenje novca iz EU te da se to ponavlja gdje god se uopće spomenu fondovi.
Hladan tuš iz Europe
Da Hrvatska nije dobro iskoristila mogućnost korištenja novca iz pretpristupnih fondova zaključili su nedavno i iz Europskog suda za reviziju, te nam kao hladan tuš servirali porazne rezultate. U pet županija nije prihvaćen niti je prošao iti jedan jedini projekt, za područje okoliša iskorišteno je tek dva posto novca (cijena prilagodbe standardima EU svojedobno se procjenjivala na 11 milijardi eura samo za ekologiju), za ruralni razvoj svega devet posto. Nevjerojatno, ali istinito, od planiranih 1.000 ljudi, trening za upravljanje fondovima završilo je svega njih 90. I tako dalje, i tako dalje.
Do kraja 2013. i tekućeg financijskog razdoblja, godišnje Hrvatska dobiva 150 milijuna eura. Nakon članstva, Hrvatska ima pravo na godišnje subvencije Europske unije u visini između 1,18 i 1,37 milijardi eura. Ako već sad ne uspijevamo povući manje iznose, strah čovjeka ulovi pri pomisli koliko ćemo love ostaviti Uniji jer nismo sposobni utrošiti je na za to propisan način.
Svi u Poljsku, ali ne na EURO
Kad se sve zbroji i oduzme, valjalo bi hordi lokalnih i državnih dužnosnika koja će, kao što je to kod nas običaj, pohoditi utakmice na Europskom prvenstvu u Poljskoj preporučiti da se zadrži malo duže i nauči nešto od Poljaka. To je zemlja koja je apsolutni rekorder u povlačenju i ulaganju novca iz EU. Samo je u poljoprivredu u osam godina upucano 40 milijardi eura. Kad ih se pita jesu li negdje pogriješili, u šali odgovaraju kako im je žao što nisu uzeli i više.
I usput, Poljaci nemaju velebne autoceste, štoviše, nama Hrvatima beskrajno zavide na tome. Ceste su već u široj okolici Varšave prilično derutne i neugodne za vožnju. No, sada kreću projekti izgradnje mreže autocesta dugačke preko 1.500 kilometara. I za to su, pogađate, dobili novac od EU. Dok današnji Poljaci zavide nama, naši praunuci zavidjet će Poljacima jer će imati jednako kvalitetne ceste, ali neće otplaćivati kredite podignute za njihovu izgradnju tamo negdje do desetog koljena. U Poljskoj je, naime, bilo ljudi koji su vidjeli dalje od nosa i strateški promišljali budućnost. U Hrvatskoj se još čekaju takvi.
