S promjerom od oko 30 metara i deblom od skoro tri metra, trešnja na markuševečkom bregu možda je jedna od najstarijih u Zagrebu. I njene grane debele su kao debla većine mlađih trešanja, a Robert Hadžić sjeća se bake kako je s nje brala plodove i nosila na Harmicu, radila je to i njena mama.
"Za bakom su na tržnici pitali kad će doći. Takvih trešanja imao je malo tko. I baka i prabaka bile su prave Zagrebačke kumice. Znate onaj kip kumice na početku Dolca? E baš takve", govori nam to Robert koji je naslijedio stari voćnjak na Markuševcu i registrirao ga kao tradicijski. Na temelju toga osnova je svoj OPG godine 2003. No prvo je morao skinuti menadžersko odijelo.
"Bio sam menadžer u velikom kompaniji i svaki dan bi, kad bih došao doma, prvo otišao u taj voćnjak. Nisam jeo, nisam išao nešto popiti, nego bih izašao u to zelenilo, svoj raj", govori nam. Odluka nije bila laka, ali odlučio je raditi ono što voli i gdje ga srce vuče. Danas ima nasade voćnjaka i kraj Čazme, a u njegovim nasadima nema špricanja, kemikalija, pesticida ni herbicida.
Slike bake Jelene i djeda Juraja i danas čuva. Ona je bila kumica s Harmice
Govori nam još malo o baki: "Pričala mi je da je 1908. krenula s mojom prabakom nositi voće iz naših voćnjaka na Harmicu, Dolca još nije bilo. Nosila je nošnju, košaru na glavi, takva je i na slici." Pokazuje nam Robert sliku nasmijane bake Jelene. Posebno lijep osmjeh ima, primjećujemo, a on se nadovezuje: "Bila je posebno dobra osoba." A onda kaže da je čitav markuševečki breg, ali i oni sa Šestina te Gračana, hranio Zagreb plodovima sljemenske šume.
"Hadžići s Markuševca imali su 10 ili 11 kilometara do Harmice. Imali su zadružnu imovinu, na malim parcelama voćnjake. Pa su brali i u sljemenskoj šumi, kestene, gljive, maline, borovnice. Od toga se živjelo i baka je time školovala tri sina i kćer. S to malo što je imala mogla je, danas bi rekli da je to gotovo nemoguće", primjećuje Robert.
On je bakin tradicijski voćnjak sačuvao, nema u njemu "špricanja". Takvih je voćnjaka na Markuševcu sve manje, što je ostalo sve je više zapušteno. "A mogla je to biti krajobrazna arhitektura, spomenik krajobrazu. Kad bi vani neka metropola toliko blizu središtu imala ovakav ambijent s tradicijskim voćnjacima, znali bi to cijeniti. Ne i mi. Gračani i Šestine postaju beton, nestaju ti stari voćnjaci. A ja svoj mali raj ne bi mijenjao za sve stanova na trgu. A ni svoju staru trešnju", kaže Robert.
Pokazao nam je staru trešnju, a pod njom su bili njegovi prijatelji 'z brega'.
Pokazao nam je staru trešnju, a pod njom su bili njegovi prijatelji 'z brega'.
Grupa "Gazde". Vrlo prigodno, primijetili smo.
"Svaki put kad čujem njihovu pjesmu 'Još i danas zamirišu trešnje' stegne mi se srce, sjetim se bake, djetinjstva…", govori Robert nakon što su nam "Gazde" pod njegovom trešnjom odsvirale legendarni hit koji uskoro slavi 30-i rođendan.
Frontmen Gazda Marko Bujanović podijelio je šaku dobrih priča o trešnjama.
"Postoji tehnika pljucanja koštica trešanja, a ja imam i onu za pet odjednom. Nezgodno je kad stojiš ispod trešnje, a gore netko jede", smije se Marko. Primjećuje kako današnja djeca na putu do škole prođu kraj stabala, a da se ni ne sjete popeti i ubrati. A on i drugi članovi benda…?
Gazde su nam otkrile tko je od njih s trešnje pao, a tko se samo na to smijao
"Ja i Vlado iz benda susjedi smo i nije bilo dana kad ne bi iz škole stali na tuđu trešnju. Naš Dačo iz benda jedan dan pravio se važan kad smo išli iz škole. I stoji na grani i viče 'gle' kaj mogu, gle' kaj mogu', pa hop dole s 2,5 ili tri metra. Ravno u kupine. Zaplete se u njih, sav izranjava, a mi gore skoro smo pali s trešnje zbog smijeha", sjeća se Marko.
Njima nije bilo dosadno od škole do doma, trebalo se zabaviti tih vuru i pol hodanja. A ispod jedne obližnje trešnje na Markuševcu snimili su i spot za svoj hit.
"Bila je to stara trešnja ispred moje kuće u susjedstvu, bila je ogromna, jako stara. Bila je ogromna i kad sam bio mali, baš kao sad Robertova. Sad je odrezana", govori Marko. Prisjetio se i kako je nastala pjesma koja je rasplakala mnoge na koncertima.
"Miroslav Rus čuo je priču Tomislava Marčinka, svojedobno urednika na TV-u, kako priča svoju priču. Bio je prognanik iz Vojvodine, ali je rekao da će se jednog dana vratiti i govorio je 'neka mi sruše kuću, ali neka ostane stara trešnja'. Sutra je pjesma bila gotova, Rus je napisao 'Još i danas zamirišu trešnje'. Pjesma je izašla na našem drugom albumu 1995. godine i otad nema našeg koncerta bez 'trešnje', odsvirali smo je valjda milijune puta", prepričava nam frontmen grupe.
Sluša Robert njihove priče, vjerojatno ih zna i napamet, ipak su dobri susjedi i prijatelji. Naravno da ih je pogostio trešnjama sa starog drveta, ali i štrudlom od višanja. Naravno, domaće iz kuhinje njegove supruge. Kaže, danas nije lako baviti se zemljom.
"Gubimo voćare, povrtlare, mljekare. Posljedica je to loših politika niz godina. Svi oni podcijenjeni su iako rade proizvode s visokom dodanom vrijednosti", govori Robert. A i njegova trešnja, kaže, pomalo je na izmaku i da 'daje' svoje, ali on će se penjati sve dok je ima, do zadnje grani pri vrhu.
Koliko je stara ne zna, ali imao je osam godina kad je s brakom brao trešnje za Harmicu. Primjećuje da je Markuševec pun starih voćki i da bi čitav breg valjalo zaštititi kao krajobraznu arhitekturu. Jer uz staru trešnju je i stara breskva, ima tu i drugog voća, onako razbacano po pitomom zagrebačkom bregu, baš kao u voćnjacima naših baka i djedova.
Sve Gazde su s Markuševca, i jedan je dotepenec z Gračana
A Gazde? Kad smo ih pitali koje bi iduće voće voljeli opjevati, je li to šljiva ili možda kriška, kao iz topa ispaljuju:
"Afrička šljiva!"
