Ovih dana u javnom prostoru mogu se čuti prepucavanja između domaćih poduzetnika i Vilima Ribića, šefa Matice hrvatskih sindikata. Na HRT-u su se prije otprilike tjedan dana porječkali poduzetnik Hrvoje Bujas i Ribić, i to komentirajući Vladine gospodarske mjere zbog epidemije koronavirusa. Mnogi poduzetnici su na društvenim mrežama komentirali Ribića i govorili da ne shvaća njihove probleme.
Ribić se našao i na meti kritika Branka Roglića, poduzetnika i vlasnika Orbica kada je na N1 komentirao nove mjere pomoći hrvatskim poduzetnicima. U slučaju novih mjera, Roglić je zadovoljan dok je Ribić nezadovoljan pa je rekao da mu se čini da sindikalist priziva komunizam.
04.12.2017., Zagreb - U kongresnom centru Forum, u organizaciji HUP-a, odrzan tradicionalni susret poslodavaca. Branko Roglic. Photo: Zarko Basic/PIXSELL
No, Ribić mu nije htio ostati dužan pa je poduzetniku napisao otvoreno pismo koje prenosimo u cijelosti:
Poštovani gospodine Roglić!
Neki dan ste na jednoj televiziji izjavili da Vilim Ribić "želi da se vratimo u komunizam, koji danas još postoji samo na Kubi i Sjevernoj Koreji". Pri tome ste se složili i sa sugestivnom konstatacijom novinarke da ja "zagovaram komunističke metode". Gospodine Roglić, te izjave su teške kvalifikacije. One sugeriraju protudemokratsko pa čak i protuustavno djelovanje i ja ih doživljavam kao uvredu.
06.12.2019., Zagreb - Predsjednik Velikog vijeca Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Igor Radeka, glavni tajnik Vilim Ribic i Matija Kroflin odrzali su konferenciju za medije na temu osvrta povodom zavrsenog strajka. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Neću tražiti zadovoljštinu na sudu iz obzira prema Vašim godinama, Vašem radu (ako je točno ono što pišu mediji) i na koncu, istini za volju, nemam povjerenja u pravosuđe, kada se radi o tužbi prema moćnim ljudima u biznisu i politici. Već sam iskusio.
Ribić Rogliću opisao svoju 'povijest'
Bit će mi dovoljna zadovoljština uvjeriti Vas koliko ste pogriješili. Ne volim, ali moram ovom prilikom reći nešto o sebi. Ako Vam je promaklo, ja sam osnivač prvog neovisnog sindikata izvan i naspram starog komunističkog sindikata i njegove ideologije. Bilo je to u jesen 1989. godine, u vrijeme kada to nije bilo bez opasnosti. Kao prve slobodne sindikate prepoznala nas je odmah američka ambasada i povezala s istim takvim sindikatima u Americi i Europi, jer smo se deklarirali kao sindikat koji zagovara višestranačje, privatno vlasništvo, tržišnu ekonomiju i pravo naroda na samoopredjeljenje.
Kao što vidite, kao mladi istraživač u društvenim znanostima, radeći u Institutu za suvremenu povijest (tzv. Tuđmanov institut) pokrenuo sam neovisni sindikat, a istovremeno sam sudjelovao i u samim začecima Socijaldemokratske stranke Hrvatske (Vujić) te sudjelovao na prvim izborima kao predstavnik Koalicije narodnog sporazuma. Unatoč stanju u kojem nam se domovina nalazi, i dalje čvrsto vjerujem u opredjeljenja iz svoje mladosti. Možda su sada i potrebnija, jer ih naša generacija nije ostvarila.
05.11.2019., Zagreb - Konferencija za novinare Matice hrvatskih sindikata na temu Osvrt na Drzavni proracun za 2020. godinu i na poreznu reformu. Predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribic i makroekonomist Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Matija Kroflin. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Istinska socijalno-demokratska opredjeljenja i spomen na socijalnu pravdu nekima su crvena komunistička krpa, osobito onima koji šire neoliberalnu interpetaciju društva i ekonomije, i onima koji sve promatraju iz mikroperspektive poduzetništva, gurajući cijelo društvo u svoju prokrustovu postelju. Primordijalni instinkt poduzetnika je neoliberalni. Samo mudriji i obrazovaniji među njima mogu shvatiti zašto je to defektni pristup svijetu. Njihov dogmatizam nalik je baš onom komunističkom, koji je cijeli društveni život silovao "historijskim interesima radničke klase".
'Poduzetnici se pozivaju na solidarnost tek kada upadnu u krizu'
Za jedan dio poduzetnika i njihove ideologe nema odbojnijih pojmova nego što su solidarnost i država. Uvijek i svagda. Osim kada oni upadnu u krizu. Tada se pozivaju na solidarnost. Ne smije se to nazivati solidarnost, jer to solidarnost nije, već je to borba za opstanak cijelog društva. Solidarnost je kada nešto daješ, a nisi prisiljen. Sada je javni sektor prisiljen dijeliti sudbinu privatnog sektora, govore poduzetnici, Vi pa i ja. Od početka ove krize govorim da Država mora biti iznimno izdašna u ovom trenutku i da se mora zaduživati, jer nema drugog načina. Neki su me odmah napali. Međutim, danas nema nikoga tko ne shvaća da nema drugog osim deficitarnog financiranja. Neupućeni misle da bi smanjivanje plaća bilo dovoljno za tu svrhu. Na svu sreću postoje institucije (guverner HNB-a i Institut za javne financije) koje su potvrdile moje tvrdnje da bi to bilo kontraproduktivno za samo gospodarstvo.
Nakon ovoga pitam se na temelju čega ste zaključili da bilo što od onoga što zastupam ima veze s komunizmom? Naprotiv, svi oni koji se tako često pozivaju na nesputano tržište, bez države, sada su neusporedivo bliži komunističkim, ili bolje reći etatističkim, rješenjima. Kada bi bili dosljedni, oni bi s gnušanjem odbili bilo kakvu pomoć države. Međutim, u poduzetničkom životu interesi brzo utope uvjerenja. Oni traže da im država plaća plaće. To je bilo tako u Sovjetskom savezu, a čak nije bilo niti u bivšoj državi. Ponavljam, to je nužno u ovim okolnostima, ali to nije u skladu s njihovim uvjerenjima jer je suprotno laissez-faireu.
Nadalje, držim da državna pomoć poduzetnicima ne smije ići bez nadzora i zaštite interesa Države, jer Država nisu poduzetnici, a nije niti Plenković, već su to svi porezni obveznici, umirovljenici, studenti, potrošači, bolesnici itd., itd. Naša Vlada, za razliku od drugih zemalja nije, u okviru jednog od najizdašnijih paketa pomoći u Europi, zaštitila javna sredstva od zloupotreba. To je nedopustivo. Vjerujem kako i Vi naslućujete kako zbog toga postoji šansa da će se neki okoristiti, ne radom, sposobnošću i vještinama da prebrode ove teške mjesece pred nama, već malverzacijama i nemoralnim iskorištavanjem javnih sredstva svih nas.
'Kako je moguće da radnici u javnom sektoru ne smiju dijeliti sudbinu privatnog sektora kada stvari idu dobro, već samo onda kada idu loše?'
S obzirom na to, recite mi je li komunizam tražiti da država propiše da nitko tko koristi državna sredstva, ne smije isplatiti dobit sada i godinu dana nakon prestanka. Je li komunizam tražiti da država umjesto otpisa, uđe u vlasništvo većih kompanija koje će s vremenom trenutnu potporu sigurno moći isplatiti kroz otkup državnog udjela ili će za ona poduzeća koja kotiraju na burzi, država s vremenom prodati dionice i potencijalno nešto i zaraditi. U turističkom sektoru sigurno ima takvih kompanija. Čini mi se da je ovo vrlo opravdan i provediv zahtjev. Nadalje, je li komunizam tražiti da se ne smanjuju plaće u javnom sektoru ako to nije ekonomska nužda? Je li komunizam tražiti da sredstva za plaću od države dobije radnik, a ne poduzetnik?
Ako je to sve komunizam onda su sve zapadne zemlje poput Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a komunističke države. Vidite, većina njih o ovome što ja pišem vodi brigu. Naša se Država povija pod pritiskom medija (čitaj: poduzetnika, što je isto) i zaboravlja na odgovornost prema svim drugim poreznim obveznicima.
Kako je moguće da radnici u javnom sektoru ne smiju dijeliti sudbinu privatnog sektora kada stvari idu dobro, već samo onda kada idu loše. Svaki naš zahtjev za povećanjem plaća, uvijek i svaki puta nailazi na otpor predstavnika poduzetnika, koji se boje ili povećanja poreza, ili ih je strah da rast plaća ne osujeti njihove snove o smanjivanju poreza. Tada poduzetnička klasa ne govori o solidarnosti privatnog sektora s javnim radnicima kojima plaće zaostaju. To objašnjava zašto su štrajkovi u prosvjeti tako česti.
'Ne financira privredni sektor javni sektor, već i privredni i javni financiraju javni sektor'
Podjela na javni i tzv. realni sektor polazi od toga da navodno realni sektor financira javni. Kao prvo upotreba termina realni sektor je besmislena. Malo ljudi zna da je u ekonomskoj struci termin „realni sektor“ naziv za proizvodnju u odnosu na financijski sektor, a ne u odnosu na javni sektor. Koristiti treba termin privredni sektor (nije niti gospodarski, jer i država gospodari, ali ne privređuje).
Istina je jednostavna. Ne financira privredni sektor javni sektor, već i privredni i javni financiraju javni sektor. Svi plaćaju poreze. Istina je da privredni sektor proizvodi proizvodna dobra i usluge, a javni sektor javna dobra i usluge. Istina je da javni sektor ne bi mogao sam sebe održavati bez proizvodnje proizvodnih dobara, ali istina je i da bi proizvodnja proizvodnih dobara bila nemoguća bez obrazovanja, liječenja, a još manje bez znanosti. Dakle, svi stvaraju novu vrijednost.
30.03.2017., Zagreb - Branko Roglic, vlasnik tvrtke Orbico. Photo: Borna Filic/PIXSELL
I na koncu etikete koje dolaze na račun javnog sektora da je prevelik (ne slažem se) i da je neefikasan (djelomično se slažem, ali pogledajte zdravstveni i obrazovni sustav) također su odraz nepoznavanja, površnosti i vulgarno oblikovanih interesa poduzetničke klase. Kažu, javni sektor je neefikasan i zato traže da mu se smanje plaće. Valjda će biti efikasniji sa smanjenim plaćama. Sebično i kratkovidno.
Kao što vidite nema ničega komunističkog u mojim stavovima. Oni su autentično socijalno- demokratski. Kako ste Vi iskazali javno da ste i Vi orijentirani socijaldemokratski, pretpostavljam da jedan od nas onda nije socijaldemokrata, ili se ne razumijemo. Nadam se samo da Vaša socijaldemokracija nije ona Milanovićeva. Takva socijaldemokracija odgovorna je za masovno iseljavanje hrvatskih građana, što je daleko veća tragedija za hrvatski narod od korona virusa", napisao je Vilim Ribić u otvorenom pismu.
