Sjedinjenim Državama prijetio je neminovan poraz u Vijetnamu, sovjetske trupe ušle su u Čehoslovačku, a studenti su prosvjedovali diljem svijeta. Prošlo je točno pola stoljeća od revolucionarne 1968. godine, kada se svijet tresao od nemira i velikih nadanja.
Naime, početkom šezdesetih godina Washington je svoje vojne snage poslao u Vijetnam kako bi podržali Južni Vijetnam u borbi protiv gerilaca Vijetkonga koji su imali potporu komunističkog Sjevera, a ta odluka, pokazati će vrijeme, biti će pogubna za američke vojnike u Vijetnamu i predsjednika Lyndona B. Johnsona. Rat u Vijetnamu i masovna pogiblja vojnika bili su okidač za mlade diljem svijeta da izraze svoj stav o tadašnjoj situaciji - počeli su izlaziti na ulice.
Pobuna protiv sistema
Antiratne demonstracije zapravo su započele na američkim sveučilištima 1968. godine te se šire na ostale svjetske države. Mladi diljem svijeta su te godine izašli na ulice kako bi izrazili svoj bijes zbog ratova i krize kapitalizma, no i kako bi se borili za seksualne slobode, feminizam te, već tada, zaštitu okoliša. Mladi te 1968. nisu imali niti internet niti Facebook preko kojeg bi organizirali veliki prosvjed protiv nepravde koja ih tišti. Inercija te 1968. godine jednostavno nije bila dobra opcija jer povijesno se ta godina, kako navodi povjesničar Hrvoje Klasić u knjizi "Jugoslavija i svijet 1968.", smatra prvom globalnom godinom kada se ideja o neprihvatljivosti autoriteta širi svijetom bez obzira na državno uređenje.
Val demonstracija zbog rata u Vijetnamu zahvatio je i države bivše Jugoslavije, ali su one prerasle u demonstracije protiv tadašnjeg jugoslavenskog sistema. Krvna slika Jugoslavije te 1968. nije bila najbolja. Ekonomija je bila loša, problem u gospodarstvu stvarala je nemogućnost prilagodbe zakonima tržišta, velika nezaposlenost, a i važna stavka u čitavoj priči je i postojanje ogromnog političkog monopola. Realno, u Jugoslaviji je vladala kriza, a mladi nisu vidjeli nikakvu perspektivu - krivce za ovo stanje vidjeli su, kako su je nazivali, u "novoj crvenoj buržoaziji".
Studentske demonstracije nisu išle direktno Tita, već je to bio odgovor ondašnje omladine na političku i društvenu situaciju. Studenti, koji su za razliku od danas bili kotač promjena, tražili su više socijalne pravde, slobode, liberalizma.
Prosvjedi 1968. počeli u lipnju
Početkom lipnja 1968. dolazi do prosvjeda u Beogradu za vrijeme Karavane prijateljstva. Tada su se sukobili studenti i policija u Studentskom gradu, a dvorište Filozofskog fakulteta u Beogradu postaje mjesto slobode. Filozofski fakultet započinje sedmodnevni štrajk koji predstavlja borbu protiv loše situacije u Jugoslaviji. Demonstracije u Zagrebu, koje su trajale od 3.-11. lipnja, počinju u dvorištu SC-a, nakon čega su se studenti zaputili prema konzulatu SAD-a. Tijekom demonstracija dolazi do skuoba s policijom i demoliranjem izloga.
Kako bi se smirile strasti tada je Tito održao govor na javnoj televiziji kako bi, mrtav hladan, kazao kako su studenti u pravu i kako će do promjena doći. Doduše, bio je to samo demagoški govor, najbolji Titov spin i trik. "Veliki broj, 90 posto studenata je poštena omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa. Mi smo njih ostavili same. Tu svoju grešku sagledavamo i utvrdili smo je na današnjoj sjednici. Na njoj je došlo do vrlo ozbiljne diskusije.
Ni kod jednog čovjeka se nije razlikovalo mišljenje po pitanju rješavanja studentskih problema, u pitanju rješavanja materijalnog stanja studenata, u pitanju rješavanja zaposlenja studenata koji završavaju fakulteta, u pitanju bogaćenja raznih ljudi, u pitanju raznih socijalističkih pojava kao što je građenje privatnih fabrika", drobio je tada Tito uvaljen u fotelju, s pićem postavljenom njemu s desna i velikom umjetninom iza sebe.
Što su onda studenti dobili? To da se stipendirao veći broj studenata, jugoslavenske firme su proporcionalno zapošljavale visokoobrazovane, a došlo je i do pokretanja Šuvarovog sistema. S obzirom na kozmetičke promjene sistema na izdisaju, tadašnji studentski bojkot, kako je Praksikovac i ugledni hrvatski filozof Milan Kangrga zaključio, nije samo izraz apatije, a još manje kritike Marxa i komunizma.
Bio je to protest protiv vrijednosti sustava u krizi, ali i protiv autoritarne socijalističko-političke hijerarhije koja te 1968. godine nije bila svjesna da svjetlo na kraju tunela može biti i vlak. Njihov protest mogao bi se nazvati pretečom borbe za pluralizam mišljenja. Isti onaj pluralizam mišljenja koji je potreban i u današnjem kontekstu vremena, jer ako nećemo naučiti ništa iz povijesti, što nam onda preostaje?
