Prije točno osamdeset godina skupina izmučenih muškaraca došla je u Jasenovac. Bili su to prvi zatočenici uskoro najvećeg ustaškog logora na području Nezavisne Države Hrvatske. U sljedeće četiri godine, od kolovoza 1941. do travnja 1945., kroz jasenovački logorski sustav proći će deseci tisuća nedužnih civila. Velika većina iz njega neće izaći živa. Razlog zašto su zatočeni bio je monstruozan.
Po uzoru na Treći Reich ustaške su vlasti odlučile očistiti Hrvatsku od nepoćudnih elemenata, a uz progon i masovna ubijanja širom zemlje upravo je odvođenje u logore postalo jednom od najefikasnijih metoda „čišćenja“. Također po uzoru na nacističku praksu Jasenovac je osnovan kao radni logor pri čemu se odrednica „rad“ nije odnosila na društveno korisno ili ekonomski isplativo djelovanje. Drugim riječima, rad u ovom slučaju nije bio cilj nego sredstvo. Sredstvo dehumanizacije, torture i usmrćivanja. Za neke Jasenovac čak niti u tom fiktivnom smislu nije bio radni logor jer su isti dan po dolasku odvođeni na stratišta i poubijani.
Ovaj ustaški logor imao je dosta sličnosti s nacističkima, ali je postojala i jedna bitna razlika – način usmrćivanja. Dok se u logorima poput Auschwitza ili Treblinke za masovno ubijanje koristio otrovni plin, u Jasenovcu se preferirao fizički „kontakt“. Konkretno, zatočenike se najčešće umlaćivalo maljevima i čekićima ili klalo noževima. Što naravno ne isključuje i brojne primjere pojedinačnih i masovnih egzekucija vatrenim oružjem, gušenja plinom ili bacanja živih zatočenika na lomače ili u ciglarske peći.
'Jasenovac može primiti neograničen broj zatočenika'
Koliko je točno ljudi bilo zatočeno u Jasenovcu vjerojatno nikada neće biti utvrđeno. Jedan od razloga je taj što, za razliku od nacista, ustaše nisu vodile preciznu statistiku o broju logoraša. Da ih brojno stanje nije previše opterećivalo pokazuje i dokument iz 1942., tj. dopis Glavnog stana Poglavnika upućen župskim i redarstvenim oblastima NDH, u kojem stoji da „Sabirni i radni logor u Jasenovcu može primiti neograničeni broj zatočenika“. Vjerojatno nikada neće biti utvrđen niti točan broj žrtava Jasenovca. Jedan od razloga odnosi se na protok vremena tijekom kojeg su zemni ostaci na tako močvarnom terenu postali potpuno neupotrebljivi za bilo kakvu analizu.
Osim toga, neutvrđen broj tijela je pri samom kraju rata, kada ustaše počinju uništavati dokaze o postojanju logora, iskopan i spaljen. Isto tako, dio ubijenih nikada i nije zakopan jer su neki zatočenici živi bacani u lomače, dok su neki leševi završili u rijeci Savi. Uzevši u obzir provedena demografsko – statistička istraživanja, te poimenične popise žrtava na kojima rade hrvatska Javna ustanova Spomen područje Jasenovac i srpski Muzej žrtava genocida, brojka ubijenih koja se trenutno prihvaća kao najrelevantnija kreće se oko 85 tisuća. Među stradalnicima je bilo najviše Srba, zatim Roma i Židova, od kojih preko 20 tisuća žena i otprilike isto toliko djece.
Sve navedeno dobro su poznate i, od najuglednijih svjetskih povjesničara koji se bave Drugim svjetskim ratom i holokaustom, općeprihvaćene činjenice. Bez obzira na nemogućnost utvrđivanja točnih brojki zatočenih i ubijenih dvojbe oko karaktera i ciljeva ustaškog režima i logora Jasenovac u znanstvenoj zajednici ne postoje.
Misteriozni David Goldman
Nažalost, Jasenovcem se ne bave samo znanstvenici nego i povjesničari kojima znanstveni kriteriji nikada nisu bili prioritet, samoproglašeni povjesničari, kao i političari, novinari, pjevači i ostali. Među njima ima onih, uglavnom na hrvatskoj strani, koji relativiziraju i negiraju ustaške zločine, te nekritički umanjuju broj ubijenih u logoru, i onih, uglavnom na srpskoj strani, koji nekritički preuveličavaju broj ubijenih, a zvjerstva ustaškog režima pripisuju hrvatskom narodu. Jednima i drugima postojeće nepoznanice ne služe kao motivacija za otkrivanje istine, već prošlost uglavnom koriste kao sredstvo ostvarivanja trenutnih nacionalističkih, ideoloških i političkih ciljeva.
Povijesni revizionizam, koji nekritički veliča svaki pokušaj stvaranja hrvatske države pa čak i takve u kojoj se nacionalni interesi štite rasnim zakonima i genocidom, prisutan je u Hrvatskoj od početka 1990-ih. O tome svjedoče imenovanja ulica po uglednim pripadnicima ustaškog režima, nekažnjivo javno korištenje ustaških simbola i pozdrava, uništavanje spomenika žrtvama ustaškog terora i spomenika borcima koji su se borili protiv ustaša, izjave političara i ostalih javnih ličnosti kojima se veliča ustaštvo, skupovi i tribine na kojima se negiraju ustaški zločini, internetski portali i televizijske emisije koji ustaše prikazuju kao nacionalne heroje itd.
I kad čovjek pomisli da je već previše toga doživio i da ga teško što može iznenaditi nađe se suočen s nepreglednim mogućnostima manipulacije koje pruža postčinjenično vrijeme obilježenom lažnim vijestima i teorijama zavjera. Tako su u posljednjem pokušaju omalovažavanja jasenovačkih žrtava hrvatski revizionisti ekstremno desnog svjetonazora osmislili „pakleni plan“. Sve indicije ukazuju da su doslovno izmislili jednog uglednog židovskog publicistu (iz Australije) koji se bavi temama holokausta, dali mu ime David Goldman, kreirali njegov twitter račun i internetsku stranicu, te njegovim imenom potpisan tekst poslali u Jerusalem Post.
Revizionisti u akciji
S obzirom na to da je tekst vrlo kritičan prema znanstveno utvrđenim stavovima o logoru Jasenovac i da autor kritizira odnosno višestruko umanjuje broj žrtava, činjenica da sve izrečeno dolazi iz pera jednog Židova trebala je osnažiti pravovaljanost iznesenih kritika. Nasreću, plan je vrlo brzo osujećen i umjesto priželjkivane senzacije pretvorio se u pravi fijasko. Svjesni da se radi o nečemu vrlo mutnom u Jerusalem Postu su odlučili ukloniti spomenuti članak sa svojih službenih stranica, a dobro obaviješteni izvori iz Australije kažu da tamošnje židovske organizacije, posebno one koje se bave holokaustom, za navodnog židovskog stručnjaka nikada nisu čule.
Da stvar bude bizarnija, uskoro su se oglasili, i time odali svoju upletenost, i vjerojatni hrvatski tvorci izmišljenog lika i djela. Štiteći tajanstveni identitet svog (nepostojećeg) kolege i braneći njegove revizionističke teze, a bez da ih je itko prozvao ili pitao za mišljenje, samo su potvrdili postojeće sumnje u njihovu povezanost s cijelim slučajem.
Za ovu priliku imena tih hrvatskih revizionista nisu interesantna. Ali bi njihovo javno djelovanje, kao i svih onih koji na različite načine negiraju genocid počinjen od strane ustaškog režima, koji u ustašama vide domoljube, a u NDH ostvarenje hrvatskog sna, moralo početi izazivati puno veći interes hrvatske javnosti, zakonodavaca i pravosudnih institucija. Interes koji će pokazati da je Hrvatska slovom ustava, ali što je još važnije voljom njezinih građana, antifašistička zemlja.
