BLUR: Midlife - Beginner's Guide To (EMI/Dallas)
Oni koji nisu imali prilike gledati nastupe Blura u Hyde Parku i Glastonburyju, od njihovog kratkotrajnog reuniona dobili su tek dvostruku kompilaciju najvećih hitova. "Midlife" je, kako mu samo ime kaže, savršena prigoda za upoznavanje s jednom od ključnih bendova devedesetih, ali i nepobitan dokaz eklektične genijalnosti ekipe Damona Albarna.
Blur je, uz Oasis i Verve, ispisao najljepše stranice britpop povijesti, prvenstveno briljantnim "Parklifeom", albumom koji je sociološki precizno secirao Veliku Britaniju tog vremena. Nekoliko godina kasnije, međutim, grupa je predivnim eksperimentom "13" s gađenjem odbacila žanr u čijem je stvaranju odigrala toliko značajnu ulogu.
Od Kinksa su preuizeli vječnu opsesiju rodnom grudom i "prodali" je čitavom svijetu, psihodeliju Syda Barretta začinili punkom The Jama i Buzzcocksa, Beatlesima ukrali gotovo telepatske vokalne harmonije, a sve to poput nevidljive niti povezivali nekima od najzaraznijih melodija prošlog desetljeća.
Iz današnje perspektive, jasno je da britpop nije bio tako dobar kao što su tvrdili NME i Uncut, no ako ništa drugo, može se pohvaliti s barem 25 genijalnih pjesama objavljenih na ovoj kompilaciji.
DOGMA: 3 (Menart)
Bez ikakve medijske pompe, nakon desetak godina na scenu se vratila pulska Dogma i snimila album kakav na ovim prostorima zaista rijetko srećemo. Za razliku od većine njihovih kolega koji inspiraciju još uvijek traže i pronalaze u pjesmaricama Štulića, Partibrejkersa i Ekatarine, dečki iz Dogme na svom comebacku vješto preslikavaju večinu onog što se događa na glazbenoj sceni današnjice.
Art funk iz prve faze djelovanja na "trojci" su potisnula moderna strujanja britanskog rocka i bendova tipa Franz Ferdinand i Kaiser Chiefs, itekako primjetna u uvodnim zgodicima "A1" I "Parapapa".
Stara Dogma proviruje iz simpatičnog elektronskog ludila "Automatic Disco" i "Electric People", dok u "Your Sun", možda i najboljem trenutku albuma, nakratko oživljavaju i psihodelična lutanja Jimija Hendrixa.
Moglo se bez jazz improvizacija pri kraju, ali toliko očito guštaju u činjenici da ponovno zajedno sviraju da ćemo im i to progledati kroz prste.
Album kojeg je vrijedilo čekati!
PAOLO NUTINI: Sunny Side Up (Atlantic/Danicng Bear)
Škotski kantautor s londonskom adresom odlučio se maknuti od ostatka golobradih britanskih britanskih mladaca koji vrhove top-lista pokušavaju osvojiti s gitarom u ruci i tugom u srcu. Stoga se na svom drugom albumu okreće kompleksnim glazbenim formama poput reggaea, doo wapa, folka i swinga.
Svoju je "nemoguću misiju" zapanjujuće odradio bez većih propusta, a u laganijim temama iskazuje skladateljsku zrelost sasvim nespojivu sa vlastitim godinama (negdje oko 20).
Primjerice, "10/10" koja otvara album s lakoćom spaja nespojivo i otkriva nam kako bi zvučao Bob Marley da je rođen u doba charlestona. Ispovjedne balade "Worried Man" i "Tricks of the Trade" odvode mladog Nutinija još korak dalje, u neposrednu blizinu boga tuga Nick Drakea i njemu srodnih, patnjom izluđenih kantautora šezdesetih.
Iako ništa na "Sunny Side Up" nije nadmašilo singl "Rewind", novi materijal u svakom je pogledu superiorniji debiju "These Streets", a kad spojimo oba shvaćamo kako ovaj dečko ima talenta na bacanje.
