Razmjerni izbori - tip izbora za predstavnička
tijela koji se temelji na zamisli pravednoga političkog
predstavljanja svih dijelova biračkog tijela i, sukladno tome,
raspodjeli mjesta u njima koja je razmjerna broju glasova što su
ih dobili pojedini izborni akteri. Razmjerni su izbori bili
politički odgovor na nepravednost povijesno starijih većinskih
izbora. Zagovaratelji razmjernih izbora pozivali su se ponajprije
na zamisao o pravednome i poštenome političkom predstavljanju,
koje jamči i predstavljenost političkih manjina. No isticali su i
niz dodatnih prednosti razmjernih izbora kao što su poticanje
izborne participacije, mali broj propalih glasova, ograničenje
biračkih utvrda zbog otežana političkog monopliziranja nekog
kraja od jedne stranke, podjelu vlasti između stranaka i
interesnih skupina, otežano petrificiranje stranačkog sustava i
otvaranje prostora za institucionalnu artikulaciju novih
političkih ideja, struja, pokreta, stranaka i dr. Nasuprot tome,
protivnici razmjernog predstavništva tvrdili su da je ono
izgrađeno na pogrešnom uvjerenju kako su moderni parlamenti
predstavnička tijela, dok su oni zapravo odavno izgubili tu ulogu
i pretvorili se u tijela za uspostavu i kontrolu vlasti. Osim
toga, izabrani zastupnici ne predstavljaju dijelove biračkog
tijela, kako implicitno prepostavlja model razmjernog
predstavništva, nego cijelo biračko tijelo odnosno cijeli narod.
Razmjerni izbori i nisu izborni postupak nego “matematička
operacija”, “statistički postupak” kojim se društvena struktura
preslikava na parlament, koji prestaje biti tijelo izabranih
predstavnika i pretvara se u sliku stranačkih odnosa. Stranke su
preuzele suverenu vlast od naroda. Oni daju nerazmjernu moć malim
strankama, čime fragmentiraju parlament te slabe i
destabiliziraju političku vlast u cjelini, potiču cijepanje i
radikalizaciju političkih stranaka, stimuliraju neodgovornost
zastupnika prema biračima, slabe njihove uzajamne veze i
sl.
razmjerni izborni sustav, tip izbornog sustava koji se temelji na
načelu pravednoga političkog predstavljanjabiračkog tijela i
raspodjeli mjesta u predstavničkom tijelu prema pravilu
razmjernosti glasova i mandata. Prvi je put primijenjen u
parlamentarnim izborima u Belgiji 1899, potom u Finskoj 1906. i
Švedskoj 1907, da bi se u prvoj polovici 20. stoljeća proširio u
većinu europskih zemalja. Glavni strukturni elementi razmjernih
izbornih sustava jesu višemandatni izborni okruzi, listovno
izborno natjecanje, kategorijalno ili ordinalno glasovanje, te
primjena metoda najvećeg ili izbornog broja u pretvaranju glasova
u mandate. Tendencijski utječu na nastanak višestranačkih sustava
u parlamentu i stvaranje koalicijskih vlada, uravnoteženiji odnos
između parlamenta i vlade, discipliniranih stranačkih frakcija u
parlamentu i jakih političkih stranaka i stranačkih sustava u
cjelini. S obzirom na strukturu, razvrstavaju se na različite
podtipove. Većina anglosaksonskih autora klasificira
razmjerne izborne sustave samo prema obliku izbornog natjecanja
na sustave s listovnim natjecanjem i pojedinačno prenosivo
glasovanje kao sustav s pojedinačnim natjecanjem. Uzme li se u
obzir više kriterija, onda se razlikuju razmjerni sustave u
višemandatnim izbornim okruzima, čisti, kompenzacijski i
personalizirani razmjerni sustavi, te pojedinačno prenosivo
glasovanje.
Referendum - oblik i institut izravne
demokracije kojim građani neposredno odlučuju o nekom političkom
ili društvenom pitanju ili izravno legiti miraju odluku vlasti o
tome pitanju. U referendumu nema alternativne mogućnosti izbora
jer glasači mogu samo prihvatiti ili odbaciti predloženo
rješenje. Bitno ga određuje postotak participacije, jer je
njegova pravna valjanost obično zakonski uvjetovana
izjašnjavanjem određenog postotka glasača, kao i rezultat, jer se
uspjelim smatra obično samo onaj referendum na kojemu je odluka
donesena natpolovičnom većinom glasova. U kontinentalnoj
europskoj (njemačkoj) tradiciji razlikuju se tri oblika
referenduma: (1) pučka inicijativa kao pravo cijelog puka ili
jednoga njegova dijela da nametne javnu raspravu o nekom pitanju
i traži pučko izjašnjavanje o njemu; (2) pučka odluka kao oblik
izravnoga glasovanja o nekoj političkoj temi; (3) pučko
zakonodavstvo kao oblik pučkog prihvaćanja ili odbacivanja nekog
zakona. U anglosaksonskoj tradiciji pučka se inicijativa smatra
potkategorijom referenduma, a opoziv se drži glasovanjem o
prestanku mandata izabrane osobe oblikom izravne demokracije koji
zapravo izlazi iz okvira referenduma. Više je mjerila prema
kojima se klasificiraju i tipologiziraju referendumi. Prema
pravnim pretpostavkama, referendum može biti obvezatan, što
podrazumijeva zakonsku obvezu građana da sudjeluju na njemu, i
neobvezatan, što znači da građani slobodno odlučuju hoće li
sudjelovati na referendumu. Prema pravnim posljedicama,
referendum također može biti obvezatan, što znači da njegova
odluka obvezuje tijela vlasti da je provedu, i savjetodavan, što
znači da njegova odluka nije obvezujuća i da vlast samostalno
odlučuje o tome hoće li je prihvatiti. Prema razini na kojoj se
provodi, razlikuju se nacionalni i lokalni referendum. Prema
temama o kojima se odlučuje, referendumi se dijele na
konstitucionalne (odlučuje se o prihvaćanju novog ustava i
reformama postojećeg ustava, opstanku ili ukidanju monarhije,
reformi biračkog prava i izbornog sustava, zabrani
ekstremističkih stranaka, državnom financiranju stranaka,
prihvaćanju protuterorističkih zakona i sl.), moralne (utvrđuje
se prihvaća li većina građana ozakonjenje razvoda braka,
pobačaja, eutanazije, smrtne kazne, prohibicije, odvojenost crkve
od države i sl.), pragmatične (odnose se na zemljišne,
mirovinske, obrazovne, radne, zdravstvene, prometne i druge
zakone), teritorijalne (odlučuje se o državno-pravnom statusu
neke nacionalne države, jer podrazumijevaju odluke o državnom
osamostaljenju istupanjem iz složene državne zajednice, o
ujedinjenju s drugim državama, priključenju ili secesiji dijelova
države, o ulasku u međunarodne gospodarske, političke i vojne
organizacije i institucije itd.). U suvremenoj političkoj praksi
referendum se najčešće poistovjećuje s plebiscitom, premda ta dva
pojma nisu posve istoznačna.
Regionalni izbori - izbori za regionalna
predstavnička tijela u federalnim i decentraliziranim državama
koje su institucionalizirale regionalnu autonomiju u obliku
posebnih federalnih ili upravnih jedinica (republika, pokrajina,
provincija, kantona, regija i dr.). Regionalni izbori pretežito
su “mješavina” institucionalno-političkih i socijalno-strukturnih
obilježja nacionalnih i komunalnih izbora. Općenito su
denacionaliziraniji i depolitiziraniji od nacionalnih izbora, ali
nacionaliziraniji i politiziraniji od komunalnih. Utjecaj
afektivne vezanosti birača uz političke stranke slabiji je nego u
nacionalnim izborima, ali jači nego u komunalnima. Sadržajna i
kandidatska orijentacija birača u glasovanju izraženija je nego u
nacionalnim izborima, ali potisnutija nego u komunalnima. Izborna
participacija i kompetitivnost općenito su veće nego u komunalnim
izborima, ali slabije nego u nacionalnima. Kako se regije unutar
jedne države gospodarski, politički, kulturno i socijalno
razlikuju, postoje i značajne međuregionalne razlike u izborima.
Oni se često provode po različitim izbornim sustavima, u njima se
natječu različite političke stranke s različitima politikama, a
jedna stranka nerijetko zastupa različitu politiku o istom
problemu u različitim regijama, ovisno o strukturi biračkog
tijela, političkoj i kulturnoj tradiciji regija i dr.
Zahvaljujući povijesnoj ukorijenjenosti i uspješnoj prilagodbi
potrebama regionalnih biračkih tijela, mnoge su se regije
pretvorile u svojevrsne biračke utvrde određenih političkih
stranaka.
Reizbor - pravno-politički institut kojim se
omogućuje ponovni izbor neke osobe na određeni javni položaj. To
je ključno pitanje predsjedničkih izbora, pa he reizbor
predsjednika riješen nekoliko načina: (1) reizbor predsjednika
države zakonski je zabranjen te jedna osoba može obavljati tu
dužnost samo jedanput u životu; (2) zakonski je zabranjen
konsekutivni reizbor predsjednika države te se jedna osoba ne
može dva ili više puta uzastopce natjecati za tu funkciju, ali
ustavno nije zabranjeno da se opet natječe nakon što protekne
jedan ili više mandata otkako je prestala biti predsjednikom
države; (3) reizbor predsjednika države zakonski je ograničen na
dva konsekutivna mandata te jedna osoba može u životu biti
predsjednik države samo dva puta uzastopce; (4) reizbor
predsjednika države ustavno nije ograničen te se jedna osoba može
natjecati za to mjesto više puta. Potpuna ili konsekutivna
zabrana reizbora predsjednika države uglavnom je uvjetovana
povijesno-političkim iskustvima određenih zemalja, ponajprije
južnoameričkih, u kojima se neograničeni reizbor pokazao legalnim
načinom pretvaranja predsjednika države u diktatora, a
predsjedničkog sustava vlasti u autoritarnu diktaturu. Osim toga,
smatra se da mogućnost konsekutivnog reizbora općenito dovodi
predsjednika države u povlašteni položaj pred ostalim takmacima
za tu funkciju jer mu omogućuje da se u vlastitoj izbornoj
kampanji koristi institucionalno-političkim, medijskim,
financijskim i ostalim resursima koji su mu na raspolaganju kao
predsjedniku države. Pravo na neograničeni reizbor brani se, pak,
načelnim argumentom o nedopustivom uskraćivanju pasivnoga
biračkog prava bilo kojemu pojedincu, kao i empirijskim
argumentom da ne bi trebalo sprječavati ponovni izbor onih koji
su u svom mandatu dokazali da znaju dobro vladati državom.
Zagovornici drukčijeg stajališta odgovaraju kako je posrijedi
tzv. svrhovito kršenje demokratskih načela u kojemu se povredama
pojedinačnih političkih prava pretpostavlja interes za zaštitom
demokracije.
Referendum je oblik i institut izravne demokracije kojim građani neposredno odlučuju o nekom političkom ili društvenom pitanju ili izravno legiti miraju odluku vlasti o tome pitanju