Sjećanje na neupitnog političkog vođu Josipa Broza Tita i 40 godina nakon njegove smrti najviše je vezano za njegov "politički sustav" i "vrijeme" koje ga simbolizira te je slojevito i duboko ambivalentno.
To bi mogao biti sažetak ocjena koje su za Hinu dali istraživači suvremene povijesti s Filozofskih fakulteta iz Zagreba Ivo Goldstein, iz Sarajeva Husnija Kamberović i iz Ljubljane Božo Repe.
Josip Broz Tito (Kumrovec, 1892. – Ljubljana, 1980.) bio je maršal, doživotni predsjednik Komunističke partije Jugoslavije i predsjednik SFRJ te suosnivač Pokreta nesvrstanih. Kroničari ističu da su se na njegovu pogrebu u Beogradu prije 40 godina okupili predstavnici više od stotinu država, među kojima je bio veliki broj čelnika utjecajnih država.
Suprotstavio se i Hitleru i Staljinu
Tito je bio fenomen koji je nadživio svoje vrijeme, bez obzira ocjenjivali li njegovu ulogu u pozitivnim ili negativnim tonovima. Sva njegova osobna obilježja u mnogočemu su određivala povijest Hrvatske i čitavog jugoslavenskog prostora u većem dijelu 20. stoljeća, napominje Ivo Goldstein i dodaje kako je Josip Broz Tito jedinstven u svijetu jer se suprotstavio i Hitleru i Staljinu i odnio pobjedu protiv obojice.
Najuspješnija je prva faza njegova puta kada je od vođe jedne potpuno nepoznate partije na početku Drugoga svjetskog rata izrastao u najvećeg gerilskog vođu toga rata i u drugoj polovici 1944. godine ravnopravno sjedio s dvojicom od trojice najmoćnijih vladara u svijetu: Churchilom i Staljinom. "Ta politička i vojna karijera ga je katapultirala u vrh svjetske politike i jedinstvena je činjenica", kaže Goldstein, koji je s ocem Slavkom suautor najopsežnije i najobuhvatnije biografije: "Tito" (2015.).
Preuzevši 1944./45. vlast u Jugoslaviji, Tito je stvarao boljševički sustav par excellence. U trenucima kada je raskidao sa Staljinom 1948., Tito nije imao viziju reforme sustava, ali je u sljedećim mjesecima, shvativši da se i ideološki mora odmaknuti od komunističkog istoka, zaključio da valja krenuti u postupnu i limitiranu liberalizaciju i demokratizaciju. Tako je u idućih dvadesetak godina, u pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća, stvarao temelje za više slobode u poduzećima i u društvu općenito.
"Na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine 20. st., na nepriličan način krši Hrvatsko proljeće i liberalne tendencije u drugim republikama. Potom se pokazuje da je ostario i onemoćao te da je nesposoban nositi se s izazovima relativno razvijenog i demokratiziranog društva. Tito je krizu pokušao prevladati zastarjelim mehanizmima – zapravo, vratio se dogmatizmu, konceptima koji su mogli djelovati uvjerljivo prvih poslijeratnih godina, ali su sada bili anakronizmi, bez pravog sadržaja i s posve promašenim ciljevima. Nakon njegove smrti 1980., zahvaljujući i rješenjima koja je sam nametnuo, Jugoslavija više ne može odgovoriti izazovima vremena te se raspada u krvavim ratovima", zaključuje Goldstein.
Percepcija Tita danas
"Tito simbolizira jedno povijesno razdoblje, doba socijalističke Jugoslavije, i današnji odnos prema tom razdoblju iskazuje se kroz odnos prema Titu. Odnos prema Jugoslaviji i Titu, danas je u BiH različit: mnogi se, često i nekritički, pozitivno odnose prema tom nasljeđu, predstavljajući sve to kao vrijeme kada su 'tekli med i mlijeko', dok drugi samo govore o nasilju, nedostatku sloboda, krizama i slično. Zaboravlja se povijesna dinamika: Nije bilo isto 1945./1946., kada su mnogi bili izloženi poslijeratnoj represiji, 1948./1949., kada su mnogi bili izloženi represiji zbog sukoba sa sovjetskim Informbiroom, 1950./1951., kada su mnogi gladovali i 1970-ih, kada su mnogi uživali u blagostanju i tako dalje. Sve je to bio Tito, odnosno ono što on simbolizira", kaže Kamberović.
"Percepcija Tita u slovenskoj javnosti povezana je s njegovom ulogom u Drugom svjetskom ratu, s otporom Staljinu i ulogom koju je imao u Pokretu nesvrstanih. Usto, percepcija Tita veže se i uz samoupravni socijalizam i Jugoslaviju", kaže Repe.
Samoupravni socijalizam ljudima je pružao sigurnost, zaposlenost i predvidljivost. Budući da je danas proces obrnut, ta neizvjesnost naravno utječe i na procjenu prošlosti. Zbog krize, nesigurnog rada i percepcije radne snage samo kao troška i uz opću neizvjesnost, stavovi prema jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu znatno su se promijenili i kod dijela mlađe generacije. Nakon promjene sistema u devedesetima i nove percepcije uspjeha pod svaku cijenu bez obzira na način, koja proizlazi iz neoliberalne doktrine, za dio mlade generacije Tito je postao čovjek koji je uspio, koji je bio dio svjetskog jet-seta, imao je vile, jahtu, žene, družio se s najutjecajnijim političarima u svijetu, filmskim glumcima", objašnjava Repe.
Nešto utjecaja ima i međunarodna politika. "Države koje su proizašle iz nekadašnje SFRJ nemaju zapravo nikakve međunarodne važnosti i imaju drugorazrednu diplomaciju. Slovenski političari se ne usuđuju oduprijeti rastućem nacionalizmu i revizionizmu u susjednim zemljama, osobito u Italiji. S druge strane, Jugoslavija je imala važnu ulogu u svijetu. Titova Jugoslavija je osigurala promjenu zapadne granice s Italijom", dodaje profesor suvremene povijesti iz Ljubljane.
Slovenska nota jugonostalgije
Potpuno suprotno ga vidi desnica kao "diktatora odgovornog za poslijeratna ubojstva, nedemokratski režim i na kraju krvavi raspad Jugoslavije". "Oni smatraju da bi Slovenija dobila više, uključujući i Trst, da nije bilo Titova komunističkog režima", kaže Repe i dodaje da za to nema nikakve povijesne osnove.
Govoreći o percepcije Tita u slovenskom javnom prostoru, Repe ističe da su nakon 1990. neki njegovi kipovi uklonjeni, a neke ulice preimenovane, uključujući i glavnu ulicu u Ljubljani, ali da su neke ulice u drugim gradovima ostale. Međutim, prije nekoliko godina, desničarski Ustavni sud je spriječilo ponovno imenovanje nove ulice u Ljubljani. Koje li ironije! Na čelu Ustavnog suda je Ernest Petrič, Titov diplomat i posljednji jugoslavenski veleposlanik u Indiji pa čak i kandidat za Savezno predsjedništvo 1970-ih. "Sada je savjetnik predsjednika Boruta Pahora", kaže Repe.
"Važna percepcija Tita vezana je za Jugoslaviju. Generacije koje su je iskusile većinom imaju pozitivan stav prema njoj. To je takozvana jugonostalgija, koja se ogleda u činjenici da su Slovenci vjerojatno najbrojniji posjetitelji Kumrovca, Titovog groba na Dedinju, kao i mjesta povijesnih bitaka iz Drugoga svjetskog rata na teritoriju bivše države. To, naravno, ne znači da se itko želi vratiti u Jugoslaviju, nego više sliči nostalgiji za 'dobrim starim vremenima', kao što se prije dogodilo sa Austro-Ugarskom", smatra Božo Repe.
U nekoj novoj formi jugonostalgija ima utjecaja i na mlađe generacije. Iako slabo poznaju (neslovenske) jezike, ali vole jugomuziku i putuju u zemlje nekadašnje Jugoslavije. "Ja to povezujem sa spontanim balkanskim načinom života i zabave koji je privlačan kad se gleda iz krutih okvira u koje nas je uhvatila Europska unija pa i konzervativizam i licemjerni moral modernih društava. Jasno je da zajednička europska kultura ne postoji, a jugoslavenska - u nekakvom nematerijalnom obliku - i dalje postoji", kaže Repe.
Veliki modernizacijski pomak
Husnija Kamberović napominje da mu nisu poznata dublja istraživanja odnosa javnosti prema Titu u Bosni i Hercegovini, ali ističe da je vidljivo kako ga jedni i dalje obožavaju, kunu se u njega i koriste svaku priliku da to i pokažu, a drugi ga optužuju za sva zla kroz koja su prošli.
"Mnogi i danas pišu grafite po zidovima ili izlažu fotografije s Titovim likom, polažu cvijeće na Titovu bistu u Sarajevu i slično. Ne bih rekao da su to jugonostalgičari, premda ima i takvih, nego više ljudi koji su razočarani svakodnevicom u kojoj sada žive i spas nalaze u bijegu u neko 'bolje, prošlo, Titino doba'“.
Nasuprot njima, neki su bili osuđivani zbog ideoloških razloga i sličnog pa sada pojedinačno negativno iskustvo transferiraju u opće iskustvo iz socijalizma. "Neki, pak, Tita i njegovo doba nisu nikada ni prihvaćali kao vrijednost. Primjer su mnogi u zapadnoj Hercegovini, gdje su usprkos silnim pokušajima komunista ostali prilično rezervirani prema tom sistemu", kaže Kamberović.
Gledano objektivno, u Bosni i Hercegovini su u „Titovo doba“ postignuti veliki modernizacijski pomaci, BiH se afirmirala kao ravnopravna članica jugoslavenske federacije, privredno i kulturno se razvila, posebno ako se usporedi s razdobljem prve Jugoslavije (1918.) te je unutarnja homogenizacija Bosne i Hercegovina postala vidljiva. "Sve to, osim možda ove unutarnje homogenizacije, moglo bi se odnositi i na Jugoslaviju kao cjelinu, plus međunarodni ugled koji je SFRJ imala", zaključuje Kamberović.
Optužbe da je ratni zločinac
Jedna od najnegativnijih slika Josipa Broza u Hrvatskoj vezana je za završetak Drugoga svjetskog rata, zbog čega ga određeni krugovi optužuju da je ratni zločinac.
"Tito je mogao pretpostaviti da će krajem rata doći do masovnih likvidacija u kojima će stradati i oni koji nisu zaslužili smrtnu kaznu pa čak ni da budu suđeni. On je znao za to i lako je preko toga prešao. U poznatom govoru 28. svibnja 1945. u Ljubljani rekao je: '…to su izdajnici, ruka pravde, ruka osvetnica dostigla je već ogromnu većinu'. To je bilo u danima nakon masovnih likvidacija njemačkih vojnika te ustaša, domobrana, slovenskih belogardejaca i četnika po Sloveniji", kaže Goldstein.
On upozorava da se u „priči oko Bleiburga i križnog puta“, kako ju prezentira desna javnost, zaboravlja povijesni kontekst. Primjerice, rat nije počeo u svibnju 1945. nego u travnju 1941., a u međuvremenu se dogodio niz teških zločina uključujući i Jasenovac i druge logore. Na kraju krajeva, to je bio zločinački ustaški režim i dio onih koji su došli na Bleiburg okrvavili su ruke ili su bili dio tog zločinačkog aparata.
"Kritičari žele prikazati da su ondje stradavali ljudi zbog svog hrvatstva, ali to nije točno. Stradavali su mnogi od Slovenije do Makedonije. Titov režim nije bio antihrvatski, bio je antiustaški. U kasnijim je godinama svaku manifestaciju hrvatstva proglašavao 'nacionalizmom', ali to je posve druga priča", kaže Goldstein.
Šta je ostalo od Tita?
Osvrćući se na pitanje koliko je Titovog nasljeđa ostalo danas, Kamberović kaže da neko nasljeđe ostaje trajno. "Na primjer, ako analiziramo urbanizaciju kroz koju su BiH i Jugoslavija prošle u doba socijalizma, onda vidimo da je to vrijedno nasljeđe. Mnogi kulturni spomenici iz vremena socijalizma su spomenici od svjetske vrijednosti", kaže.
"Tito i socijalizam su stvarali drukčije društvo pa iako nisu uspjeli izgraditi društvo ravnopravnih, ono je svakako bilo društvo s manje socijalnih razlika u odnosu na ovo u kojem danas živimo. Zato niži socijalni slojevi imaju puno više razloga afirmativno razmišljati o Titovom dobu, dok se nove elite nastoje što više odvojiti od Titovog doba, premda su svoje bogatstvo dobrim dijelom stekle privatizirajući društveno vlasništvo stvoreno u Titovo doba“, zaključuje Kamberović.
Stav današnjih političkih elita prema Titovom dobu uvelike određuje njegov koncept međuetničke suradnje nasuprot međuetničkoj konfrontaciji. „Titovo doba“ je pokazalo kako je međuetnička suradnja moguća, "dok današnje političke elite, izrasle na etničkim osnovama, svoj legitimitet crpe na etničkoj konfrontaciji i zbog toga grade negativan odnos prema Titu", zaključuje Kamberović.
I Goldstein, koji smatra da nijedan od Titova tri velika projekta nije uspio – Jugoslavija, socijalizam i nesvrstanost – ističe antifašizam i međunacionalni sklad kao Titovu trajnu baštinu. "Danas s različitih strana tvrde da je to bilo lažno, ali to je postojalo: Tito je te projekte barem privremeno uspio održati životnima", kaže Goldstein.
Bože Repe ocjenjuje da Titova ličnost polako nestaje iz povijesnog pamćenja, a percepcija njegove uloge ostaje ambivalentna u slovenskom društvu kao i u društvima bivših jugoslavenskih republika. "Općenito gledano", kaže Repe, "Tito ostaje pozitivna ličnost u Sloveniji, rekao bih, manje nego u BiH, a više nego u Hrvatskoj, a osobito više nego u Srbiji."
