"Kada bih vama sada mogao naslikati svoju sliku Hrvatske u budućnosti bio bi to osmijeh. Osmijeh kojim dijete pozdravlja svoje roditelje zadovoljne jer su mogli kupiti veći stan u kojem on ima veću sobu. Osmijeh jer djed ima poštenu penziju i mogu ići zajedno na utakmicu bez straha od nereda."
Ovako je govorio prvi predsjednik SDP-a Ivica Račan, a njegove riječi o Hrvatskoj kakvu želi ponavlja i današnji.
Polaganjem vijenaca i sjećanjem na bivšega premijera, obilježen je 15. godišnjica njegove smrti. Održan je i skup posvećen sjećanju na Račana u maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog.
Uz predsjednika SDP-a Peđu Grbina na komemoraciji se nazočnima obratio i predsjednik Zoran Milanović i prvi predsjednik Slovenije Milan Kučan.
Uz predsjednika SDP-a, stigli su mnogi članovi stranke, kao i stranački veterani. Tamo su bili i bivši ministri u Račanovoj Vladi, bivši predsjednici Ivo Josipović i Stipe Mesić, ali i Davor Božinović u ime Vlade.
Zoran Milanović prisjetio se komemoracije povodom smrti, od prije 15 godina, a zatim i svog prvog susreta.
"Bio je dobar čovjek, good guy. Bio je iskren. Ne mogu to sažeti u išta jasnije. Sjećam se kad je ušao u moju sobicu, na Iblerovom trgu kad je konačno znao da je bolestan. Nimalo straha, nimalo panike. 'Čuj, imam rak, idem ja sad pa se vidimo'. Mene je to zbunilo", rekao je Milanović.
Račan je na čelu Vlade bio je od 2000. do 2003. Tadašnji ministar vanjskih poslova za Račana je rekao je prije tri godine da je Račan bio jedinstvena politička pojava.
Izvor: Marko Prpić/PIXSELL
"U političkom prostoru se on nikad nije obračunavao s ljudima. On se obračunavao s problemima hrvatskog društva i hrvatske države", kazao je Tonino Picula.
Rođen je 24. veljače 1944. u mjestu Ebersbach u Njemačkoj, u pokrajini Saskoj. Njegov otac Ivan, poliglot, član internacionalnih brigada i anarhist, porijeklom iz Osijeka, bio je sudski tumač u zarobljeničkom radnom logoru u tom mjestu.
Njegovu majku, Mariju Draženović, Nijemci su uhitili u njenom rodnom Križpolju u Lici, i odveli u radni logor. U tom logoru je upoznala svog budućeg muža, Ivana, koji je ubrzo prebačen u koncentracijski logor. Kada je bila u visokoj trudnoći jedna Njemica ju je izvukla iz logora i dovela u svoju obitelj gdje je pomagala u kućanskim i poljoprivrednim poslovima.
Tu je rodila Ivicu. Potom ju je ta Njemica zajedno s djetetom poslala k svojoj sestri u Dresden. Tamo su preživjeli savezničko bombardiranje tog grada 1945. Nakon četiri dana pronašli su ih u podrumu.
Oca su iz koncentracijskog logora oslobodili Amerikanci. Nakon završetka rata ponovno su se sreli, nekoliko mjeseci živjeli su u Bratislavi a potom se vratili u Hrvatsku. Kako je njegov otac ranije radio u Švicarskoj gdje je imao farmu, tadašnje vlasti zadužile su ga da osniva poljoprivredne škole i peradarske farme. Obitelj se stoga često selila. Živjeli su u Božjakovini, u Kutjevu i na kraju su se za stalno nastanili u Slavonskom Brodu.
U Savez komunista učlanio se 1959. Nakon srednje škole htio je upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, jer je želio postati glumac. Nije prošao prijamni ispit, pa je upisao pravo. 1967. zapošljava se se u Institutu za društvena istraživanja kao znanstveni suradnik. Diplomirao je 1970. U organizaciji Saveza komunista u zagrebačkoj općini Centar bio je zadužen za ideološki rad.
Od 1986. do 1989. je član Predsjedništva Centralnog komiteta
Saveza komunista Jugoslavije. 13. prosinca 1989. izabran je za
predsjednika CK SKH. Pobijedio je protukandidata Ivu Družića.
Tada je objavljeno da će se za četiri mjeseca u Hrvatskoj
provesti višestranački izbori. Predvodio je hrvatsko izaslanstvo
na 14. Kongresu SKJ u Beogradu 23. siječnja 1990.
Otvoreno se sukobio s Miloševićem. Nakon odluke
slovenskih komunista da napuste Kongres, prišao je govornici i
izjavio kako "Mi (SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju
bez Slovenaca". S hrvatskim izaslanstvom tada napušta Kongres i
Beograd. Bio je to i kraj vladavine SKJ. Tijekom kampanje za prve
višestranačke izbore HDZ je nazvao "strankom opasnih namjera".
Mirno predaje vlast izbornim pobjednicima unatoč kritikama iz vlastitih redova kako je "vlast predao bez ispaljenog metka". Nakon izbora SKH svom imenu dodaje naziv Stranka demokratskih promjena a 1991. postaju Socijaldemokratska partija Hrvatske, SDP.
Račan 1994. jača SDP i stranka se ujedinjava sa Socijaldemokratskom strankom Hrvatske (SDSH) Antuna Vujića. U kolovozu 1998. je potpisao sporazum s Draženom Budišom, predsjednikom HSLS-a o zajedničkom izlasku na izboru. Nakon smrti Franje Tuđmana, na izborima 3. siječnja 2000. pobijedila je koalicija šest stranaka predvođena SDP-om. Račan je postao predsjednik Vlade.
Izvor: Zeljko Lukunić/PIXSELL
Ivica Račan ostavio je traga u hrvatskoj povijesti. Njegova Vlada je u svom mandatu ostvarila jako dobar rast BDP-a od 18,6 posto.
Nakon Račanove Vlade dolazi ona Ive Sanadera koja u svom prvom mandatu ostvaruje rast od 17,1 posto.
U drugom mandatu HDZ-ove Vlade koji su podijelili Ivo Sanader i Jadranka Kosor Hrvatsku udara svjetska financijska kriza i dolazi do pada od 7,1 posto BDP-a.
Kriza je u svijetu već davno bila prošla kad je došla Vlada Zorana Milanovića, ali i njezin rezultat je porazan: pad BDP-a od 0,5 posto.
Nezahvalno je uspoređivati zbog kratkoće mandata, ali evo i podataka za Oreškovićevu i Plenkovićevu Vladu u razdoblju od početka 2016. do drugog kvartala 2017. Za njihovo vrijeme Hrvatska je rasla, 4,9 posto, ali su ostali u tih godinu i po dana rasli za 5,8 posto.
Dok je hrvatsko gospodarstvo snažno je poraslo i u posljednjem
tromjesečju 2021., nastavivši oporavak od koronakrize treći
kvartal zaredom, pa je u cijeloj 2021. godini zabilježilo
rekordan rast od 10,4 posto.
Izvor: Nikola Solić/PIXSELL
I dakle sad je jasno tko je pobjednik i u apsolutnoj brojci i u odnosu na druge najbolja hrvatska vlada je Vlada Ivice Račana.
Ivica Račan umro je 29. travnja 2007. u zagrebačkom KBC-u Zagreb nakon što se zbog teške bolesti povukao iz političkog života. Današnji skup je završen uz Račanovu omiljenu pjesmu, "Tvoja zemlja", Vice Vukova.
