Bio je utorak, 9. studeni 1880. godine. U 7:33 Zagreb je pogodio potres jačine 6,3 prema Richteru s epicentrom na Medvednici. Poginulo je dvoje ljudi, a ozlijeđeno je bilo 29. Odmah po smirivanju tla, gradske su službe krenule u raščišćavanje ulica od ostataka građevinskog materijala te posao dovršile u svega 24 sata. Nakon mjesec dana sanirane su škole i svi stanovnici su se vratili kućama, a potpuna obnova, potpomognuta inženjerima iz Beča i Graza, završila je nakon godinu dana.
Godina dana prošla je i od potresa magnitude 5,5 po Richteru s epicentrom u Markuševcu, no obnova još nije niti počela, ako ne računamo samoinicijativne napore pojedinih stanara i njihovo beskonačno zaduživanje za uređenje i statičko osiguravanje svojih domova. No, kako je prije 140 godina bilo moguće u godinu dana obnoviti grad od 30.000 žitelja, a danas uz svu dostupnu tehnologiju i znanje, nije moguće niti započeti radove u metropoli koja broji 800.000 duša? Odgovor na to pitanje mogao bi ponuditi povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović, čije je članke Matica Hrvatska objavila u knjizi Veliki zagrebački potres izdanoj povodom obljetnice prošlogodišnjeg potresa.
"Glavne značajke obnove 1880. godine su da su se tadašnji organi vlasti i u gradu i banskih vlasti jako, jako brzo snašli i promptno organizirali obnovu grada", pojasnio je za RTL Damjanović stojeći ispred kuće u Masarykovoj ulici koja je teško stradala prije 140 godina. "Riječ je o Gerbertovoj kući i strašno je stradala. Otpao je cijeli zabatni zid i stršio je. Usprkos oštećenjima su je popravili. Stoji još tu u Masarykovoj i živa je", rekao je Damjanović.
Car odmah organizirao obnovu
Tada je 40 posto svih građevina bilo teško oštećeno, a 13 objekata je srušeno. Najviše su stradali Gradec, Kaptol, katedrala i crkva svete Katarine. Oni koji su ostali bez svojih domova završili su u gradskim stanovima i bili oslobođeni poreza na kuću. U Narodnim se novinama pisalo o novčanoj pomoći i činjenici da je car Franjo Josip I. već sljedećeg dana organizirao procjenu štete i obnovu. Šteta je iznosila 3,2 milijuna forinti, šest i pol puta više od čitavog zagrebačkog proračuna. Ipak, na novac i omoć se nije dugo čekalo.
U obnovi je sudjelovalo 2000 zidara i tesara. Svoj obol je dao i tadašnji gradski vijećnik, poznati pisac August Šenoa. "Bavio se ustanovljenjem šteta, pomoći ljudima koji su stradali i navodno se tako i prehladio i razbolio pa je ta bolest dovela do njegove prerane smrti", opisao je Damjanović njegov rad.
Dobra pouka za ubuduće
Do studenog 1881. tlo se zatreslo još 185 puta. I tada je, kao i danas, osnovanoi posebno tijelo zaduženo za obnovu. Gradsko povjerenstvo bilo je aktivno sve dok i posljednja kuća u gradu nije bila popravljena. Nevjerojatna brzina obnove trebala je biti dobra pouka za ubuduće.
"Pouka je trajala godinu dana i vrlo brzo se prestalo misliti na to. Sad si to ne možemo priuštiti i sad smo na petrinjskom potresu još jednom vidjeli koliko su građevine u Zagrebu fragilne", zaključio je Damjanović, dok zagrebačke građevine čekaju obnovu ili novi potres da ih dokrajči.
