Po mnogo stvari, INmusic je uspio vratiti nekadašnji sjaj tek devetim izdanjem koje ga je ponovno vratilo u društvo sličnih glazbenih festivala diljem Europe. Ovakve glazbene smotre već desetljećima funkcioniraju prema jasno definiranoj formuli, sastavljenoj od aktualnih bendova, onih koji dolaze i nekoliko izvođača koji spadaju u sam vrh svjetske pop-rock scene.
Tako smo u utorak na Jarunu imali prilike gledati australski hard rock kvartet Wolfmother, popularnu londonsku indie skupinu Bombay Bicycle Club, upoznati nove kritičarske miljenike Jagwar Ma te uživo provjeriti The Black Keys, možda i najveći rock sastav koji se pojavio u posljednjih desetak godina.
Istini za volju, većina spomenutih nije se baš iskazala pa je tako bilo više nego očito da Wolfmother do razine plagijata kopiraju Zeppeline, Black Sabbath i AC/DC, a njihov nastup od potpune je monotonije spasilo tek povremeno uranjanje u kaos psihodelije. Već na njihovim albumima je bilo teško, gotovo nemoguće shvatiti čime je tako derivativan i neoriginalan bend zaslužio Grammyja i podršku niza poznatih glazbenika među kojima prednjači Thom Yorke iz Radioheada, a upitnike iznad glave nisu mi obrisali ni ovim, jedva prosječnim koncertom.
Bombay Bicycle Club, pak, stigao nam je u fazi u kojoj indie-pop tradiciju pokušavaju proširiti svim i svačim, ponajprije egzotikom tradicionalne glazbe iz svih dijelova svijeta. Hvalevrijedna inicijativa, no teško se oteti dojmu da su se Jack Steadman i njegov bend ipak malo zanijeli i probali nešto za što u konačnici nemaju dovoljno talenta. Njihov nastup na manjem stageu imao je interesantnih trenutaka, ali u cjelini se prečesto gubio u lutanju između žanrovski teško spojivih glazbenih vrsta i podvrsta.
Takvim prigovorima nije bilo mjesta tijekom sat i pol svirke Dana Auerbacha, Patricka Carneyja i njihovog pratećeg sastava. U skladu s reputacijom i trenutnom pozicijom na sceni, The Black Keys su prostor ispred glavne pozornice napunili „dokle ide“ te vrlo vjerojatno oborili sve rekorde posjećenosti u dosadašnjoj povijesti festivala. Novi album, na kojem su blues-rock bazi pridodali soul i psihodeliju, bio je zastupljen s gotovo polovicom pjesama, dok je ostatak bio presjek čitave im karijere s posebnim naglaskom na sjajne „Brothers“ i „El Camino“. Zvuk je bio malo pretih, dio materijala („Fever“, „Turn Blue“) znatno slabiji od svojih studijskih izvornika, no u najboljim trenucima („Lonely Boy“, „Weight Of Love“) ponovno su dokazali da će rane sedamdesete rock glazbenicima zauvijek predstavljati nepresušno vrelo inspiracije. Vrlo solidan koncert iako je riječ o bendu koji vrhunce ipak postiže u manjim, znojnim klubovima, od samih početaka idealnom okruženju za rock'n'roll.
