Sa socijalne distance od tisuću i pol kilometara, ovogodišnju kolonu sjećanja iz Brisela je pratio hrvatski europarlamentarac Predrag Fred Matić. Borac s Trpinjske ceste, ratni zarobljenik, kasnije ministar branitelja, Petru Panjkoti ispričao je njegova sjećanja na dan pada Vukovara, dojmove o ovogodišnjoj obljetnici, gestama pomirenja s hrvatske i srpske strane i suživotu u Vukovaru 2020.
Gospodine Matić, gledali ste današnja zbivanja u Vukovaru
iz 1600 kilometara udaljenog Brisela, kako ste s takve distance
doživjeli ovogodišnju obljetnicu vukovarske
tragedije?
Možda u prilog psiholozima koji govore o tome kako se zbog nekih
stvari treba izolirati i povući, vjerujte, kao demant tome, vi
možete biti 1600 kilometara od događaja, međutim događaji su u
vama. Ne može od toga pobjeći, tako da ovih dana, iako sam tako
daleko od Vukovara, ja proživljavam sve ono što sam i proteklih
28 godina proživljavao.
Gdje ste se vi nalazili na današnji dan prije 29 godina,
čega se najviše sjećate od tog 18. studenog '91.?
Negdje prijepodne 18. studenog mi je, pogođen snajperom, na
rukama izdahnuo prijatelj Stipica Barišić Čipe.
Mi smo se tog dana itekako borili, iako još nismo znali što se
događa u samom centru Vukovara, ali treba podsjetiti gledatelje
da je Borovo Naselje sastavni dio Vukovara i ratišta, i treća
bojna koja je bila u Borovu Naselju je pružala aktivni otpor.
Prema tome, ne može se reći da je grad pao 18., ali da o tome ne
duljim. 18. studenog je prihvaćen kao dan pada Vukovara iako, kao
što bi rekli neki naši zemljaci, ja imam potvrdu da sam zarobljen
19. studenog
Svake godine se ponovno vrte izvještaji Siniše
Glavaševića, objavljuje njegovo pismo u kojem optužuje vlast u
Zagrebu da je izdala Vukovar. Što danas, 2020., mislite, je li
Vukovar mogao biti spašen?
Kad se vratim u ono vrijeme, naravno da mislim da je mogao i
trebao. Ja sam do zadnjeg trena mislio da je u životu isto kao i
u filmu, da će u jednom trenutku zasvirati konjica, da će kao u
kaubojskim filmovima doći i spasiti nas. Nažalost, život nije
film, u životu se sve događaju stvari koje su izvan naših
očekivanja i stremljenja.
Kako gledate na sudjelovanje u koloni sjećanja i
predstavnika Vlade iz redova SDSS-a?
Gotovo tri desetljeća od rata treba pozdraviti svaki postupak
koji vodi prema pomirenju, koji vodi prema normalnijem. Međutim,
želio bih podsjetiti da je predsjednik Josipović
to učinio prije deset godina, moja malenkost prije šest godina,
ali tada smo bili optuženi od velikih Hrvatina da izjednačavamo
agresora i žrtvu, da mrzim sve što je hrvatsko.
Ove se godine dogodio jedan, kako je nazvan, skandal,
koji je na kraju ipak izbjegnut, a to je da je državni tajnik
Zvonko Milas najavljen da će biti u delegaciji SNV-a koja je
jučer bacila u Dunav vijenac za u počast srpskim civilnim žrtvama
prije početka rata, a onda i položila vijenac na Ovčari.
Gradonačelnik Vukovara rekao je da je to neviđen skandal. Kako
ste vi to doživjeli, je li i za vas to skandal?
Zašto to nisu napravili 18.? To je Dan sjećanja na žrtvu
Vukovara, u tom nazivu nema ni hrvatskog, ni srpskog, niti bilo
kojeg drugog, to je Dan sjećanja na žrtvu, a naravno da su i Srbi
bili žrtve u Vukovaru. Osim fizičkog stradanja, posebno su bili
žrtve velikosrpske politike koja ih je gurnula da se idu
obračunavati sa svojim sugrađanima i da napadaju zemlju u kojoj
žive.
Što biste vi voljeli da se u Vukovaru dogodi i popravi do
iduće, okrugle 30. obljetnice?
Vlada treba učiniti sve da otvori što više radnih mjesta, da
Vukovar bude grad kao i prije, industrijski grad ili što god
ljudi osmisle. Da ljudi ne odlaze iz Vukovara, jer grad na
Dunavu, na jednoj tako moćnoj rijeci, srednjovjekovni grad na
granici, on mora dobro živjeti. Ratova je u povijesti bilo,
nažalost najvjerojatnije će ih i dalje biti, ali moramo ostati
ljudi, mržnja razara onoga koji mrzi možda još i više nego onoga
prema kome je usmjerena.
