Pamtite li svoje dječje molitve? Ja svoje pamtim. Naučila me baka, ta divna starica koja me odgojila, najljepšu molitvu mog djetinjstva, onu osobnu, posve privatnu i intimnu koju nitko doli mene nije molio. Nakon što bih legao u sobu osluškivao bih što rade majka i otac u svojoj, a što djed i baka u svojoj sobi. Otac bi čitao novine, a majka listala Burdu. Jedino je baka prevrtala svoju krunicu i tiho šaputala svoje Zdravomarije i svoje Očenaše. Baka bi tada ušla u moju sobu i ugasila svjetlo.
Tada bih se pokrio po glavi i zatvorio oči. Molitvu anđelu čuvaru molio sam samo ja i nitko više u kući. A kako sam bio malen, to je značilo da je na cijelom svijetu molim samo ja i da po nekoj recipročnoj vrijednosti moj anđeo čuvar pazi isključivo na mene i da mu je to primarni zadatak. Molio sam anđela svašta, da Mija u koju sam bio zatreskan ne sazna da sam joj sjebao prijenos na bicikli i da teta Meri ne otkrije tko joj je zapalio šibicama novu, svečanu haljinu.
Starinski radio obznanio bi da je ponoć, a ja sam molio dragog Boga da nikada ne umrem, ni ja, ni moja baka koja me jutrom maltretirala sa bijelom kafom, ni majka, pa ni otac koji me znao pošteno istući kada bih krvavih koljena i modrih obraza od studeni ušao u kuću.
Drhtao bih od straha...
"Ovo dijete ko da kuće nema, ko da živi u čergi, po cijele dane je u dvorištu", kukala bi baka susjedi koja je spremala brus jer je tog dana stari rom Slavko došao u naše dvorište sa svojim pomoćnikom Jamezdinom (kojem je nadjenuo ime po glumcu Jamesu Deanu) da bi naoštrio sve naše noževe, bruseve i popravio kišobrane za deset dinara.
Mislio sam kako moj anđeo stoji iznad moga kreveta raširenih ruku i tako me čuva, čuva od mraka ispod kreveta i prikaza u ormaru koji bi škripao kada bi bura kroz starinske "škure" drmala sobom. Drhtao bih od straha dok me ne bi počeo hvatati prvi san. Kako sam odrastao, moram priznati da sam često na svog anđela znao zaboraviti, pa je ovaj u nedostatku angažmana obavljao druge poslove. Koje i kakve moram priznati nisam znao, anđeli su uglavnom svojeglavi, i ne pomažu ti oko Hajduka i Mije Caktaša koji nikako da pogodi branku sa jedanaest metara.
Anđeli se bave pametnijim stvarima.
Anđeli čuvari te ostave da sam shvatiš kako je na dobitni tiket mudrije staviti Liverpoola i anđeli se okrenu potrebitijima. Ženi u Ulici Domovinskog rata koja je upravo shvatila pred poštom u koju je krenula da plati račune, da je izgubila sav novac putem. Negdje joj je ispao. Vremena su užasna za naše stare, besćutna vlast ostavila ih je na milost i nemilost spašavajući ekonomiju, i nije čudo da je nesretna žena prebirući po računima i kalkulirajući kakva će joj mizerija ostati od penzije kada sve to plati, taj novac istresla gdjegod putem. Očajna žena sjela je na klupu pred poštom i počela plakati. Nema mi iskreno ništa gore nego vidjeti suze tih naših baka, majki koje su nas podigle i koje su čitav svoj život radile da nas othrane, budno i brižno pazeći da na vrijeme plaćaju sve račune i režije, pa što onda ostane i kako dalje bude.
A kako je dalje, najbolje znaju naši penzioneri. Kada plate te nesretne račune državi, istoj državi koja je pokazala koliko joj je stalo do njih, istoj toj državi koja im nije omogućila dostojanstvenu starost. Mnoge od njih kada ništa ne ostane krišom prebiru noću po kontejnerima tražeći plastičnu ambalažu, mnoge pod stare dane čiste ulaze, čuvaju djecu. Takva je naime starost u Hrvatskoj. To znamo svi, to znaju naši političari, no što je najvažnije, to znaju i anđeli čuvari.
Sve će biti u redu
Jedan od njih, a ja se iskreno nadam da je onaj moj što me odjebe kada ga molim da Arsenal zabije u devedesetoj, došao je do uplakane starice i pitao je zašto plače? Kada mu je objasnila što joj se dogodilo, zbrojio je na brzinu račune te joj dao novac, ostavivši joj i nešto više. Smetenu staricu moj je anđeo zagrlio, nasmijao se i rekao joj kako će sve biti u redu. Da ništa ne brine, i da mu ne treba zahvaljivati.
Kada sam saznao od unuke starice za tu priču, istog sam trena pomislio na svog anđela. Istog onog kojeg bi tako usrdno molio kada bih stavio knjigu pod jastuk u nadi da će mi lekcija iz matematike kroz noć ući glavu, da mi pomogne. Istog onog kojeg sam zbunio jedne zime kada sam ga od svih molitvi na koje je navikao, da Ivici Šurjaku pomogne u nedjelju da zabije gol, da Slaviši Žungulu prosvijetli pamet, a Tomislavu Iviću da signal da ubaci mladog Zlatka Vujovića u prvu momčad, iznenadio posve čudnom i neobičnom molitvom.
Ljubavnom.
Sjeo je moj Anđeo čuvar do mene na krevet i pogladio me po kosi. Prekriven prekrivačem gledao sam u jednu točku dok mi nisu pošle suze na oči. Majka i otac su spavali, a baka je prebirala svoju krunicu. Jedino je moj anđeo čuvar bio zabrinut za mene. Znao je da po prvi put imam taj nejasni osjećaj koji nisam mogao definirati. Osjećaj zbog kojeg sam mislio da ću umrijeti. Srce me boljelo. Ali baš jako, kao da mi je netko zabio nož u njega. Anđeo se prignuo i šapnuo mi da će biti sv u redu. Da je to samo ljubav. Ništa strašno.
"Ništa strašno", kriknuo sam i pokrio se preko glave.
Već ujutro sam joj bio pod prozorom misleći da će ona izaći. Cijelo jutro pljuštala je kiša. I bio sam mokar do kože, a ona je u svojoj sobi mislila da joj kiša kuca po staklu, a ne moji kamenčići koje sam bacao. Kiša, a ne moje srce. Anđeo, isti onaj anđeo koji je pomogao danas onoj starici, prekrio me uplakana dok sam tonuo u san i šapnuo mi kako će sve biti u redu. Jer je to samo ljubav. Tako se ne čudite ako vam se dogodi kakva nesreća, jer je ova zemlja jedna velika nesreća i kada vam priđe nepoznati mladić i ponudi pomoć. Takve stvari vjerovali vi meni ili ne, nisu ništa neobično.
Jer su anđele čuvare odgojile naše bake.
